Nekad i sad

Jutro je bilo sivo, kišilo je. Ona dosadna, sitna, natapajuća kiša po kojoj smo prošle godine hodali do Fisterre i koja nam tada nije dala ništa doživjeti. Bilo bi tako i danas, jer, prema mom planu, danas bi bio naš posljednji, četrdeseti dan hodanja (Put se pobrinuo za nas pa smo, dodavanjem kilometraže u nekoliko navrata dobili dva dana za odmor). Kao da nam je dan želio dati priliku za dulji odmor. Nismo se bunili, pa nikamo nismo žurili, nikakve obveze nisu nas čekale. Prošlo je već podne kada smo osjetili glad. Kao po narudžbi, i kiša je prestala, čak se između oblaka probilo sunce, kao da nas Fisterra još jednom, posljednji put, želi zagrliti. Spustili smo se do luke. Ondje je bilo već vrlo živo, svi su čekali da prestane kiša kako bi pokupili još par najljepših uspomena s kraja svijeta.

Svjetionik na kraju svijeta

Hodamo zadnja tri kilometra prema kraju svijeta, polako, kao i svaki put do sada, želeći da Put traje što duže. Dobro poznajemo tu stazu, znamo svaki zavoj, svaki pogled, svaki kamen, znamo gdje ćemo sresti kip starog hodočasnika koji nas uvijek čeka. A opet, svaki put kao da je novi.

Nema više napetosti u tijelu, samo tiha drhtavost u srcu jer znamo kamo idemo – na mjesto gdje prestaje zemlja i počinje duša.

Rt Fisterre. Svjetionik. Križ. Nulti kilometar. Nulti dah.

Ustao sam vrlo rano negdje oko 04.20 i izašao na balkon alberge da vidim kakvo je vrijeme. Vani kao da puše bura i vrlo je svježe ali ono što me najviše raduje je to da oko nas nema ni jednog oblačka. Vedro je tako da se vide i mjesec i zvijezde. Odlazim do kreveta i pripremam stvari za polazak. Budi se i Bilja pa joj sugeriram da ranije krenemo dok je vrijeme takvo jer po prognozi bi kasnije ponovo moglo biti kiše. Dobro je da krećemo tako rano jer smo odmorni a danas odmah u startu imamo oko tristo metara uspona od razine mora. Krećemo prema izlazu iz grada, jako puše, onako na mahove (slično našoj buri), ali mi ne posustajemo već grabimo prema plaži Lourido koja se nalazi na izlazu iz grada. Prolazimo je i divimo se Atlantiku kako silovito zapljuskuje hridi i uvalu.

Put

Kiša koja nas je jučer dopratilia od crkve do alberge nije prestala padati cijelu noć. Ipak, negdje pred zoru nebo se smilovalo i pustilo nas da nastavimo hodati prema Finisterri. Ponovo smo, kao i prošle godine, u mraku prošli pored naše omiljene plaže de Lourido na kojoj smo se 2019. godine kupali i plesali na pijesku.

Dugi usponi kroz kišom okupane šume borova i eukaliptusa, stupići koji pokazuju put u suprotnim smjerovima (prema Finisterri i prema Muxíi), brojne životinje koje su nam pravile društvo (s dva psa smo podijelili i svoj doručak), pozdravljanje s pokojim hodočasnikom i inhaliranje nosnica i duše predivnim mirisima prirode obilježili su posljednji dugački dan našeg hodanja. Najviše radosti pričinjavalo mi je ponovo stići na ista, sada već "naša", mjesta na kojima se zaustavljamo po peti put - popiti kavu i lupiti pečat na pola puta u Liresu i ponovo na drvenoj ljuljački donativa u Buxánu.

Jučer sam poslije kupanja u rešetci bazena pronašao medaljicu s likom Majke Božje, naše Gospe, što me silno obradovalo i odmah sam je stavio u torbicu. Bilja mi kaže da mi to Majčica nešto poručuje, za sad ne znam što, ali vjerujem da ću s vremenom shvatiti.

Izlazimo iz alberge prvi, nitko se još nije probudio a mi želimo što prije krenuti na Put. Hladno je, negdje oko 13°C (bar tako kaže aplikacija) i lijepo je za hodati. Krećemo se cestom ili pločnicima skroz do izlaska iz mjesta. Polako se penjemo prema šumi, vidim da je jako mračno i moram upaliti naglavnu svjetiljku. Šuma se tek budi pa tu i tamo čujemo pokoju ptičicu. Osjeti se lagani povjetarac koji nosi predivan miris eukaliptusa. Puno je mirisa u šumi i sve nas podsjeća na naš dom. Sretni smo jer osjećamo da se naše putovanje primiče kraju. U zadnja dva dana imamo dosta problema s internetom, malo - malo se gubi signal a u albergama signala gotovo jedva da ima. Još kad se nas dvadeset pokuša zakačiti na istu mrežu, naravno da će veza puknuti a onda se ne da pronaći satima. Doslovno smo već danima bez interneta, malo dođe pa ode, kao da ga nešto ometa na ovom području ili mu smeta ovolika šuma.

Peti put prema kraju svijeta

Za razliku od prošle godine, kada smo odlučili hodati prvo do Muxíe a zatim do Finisterre, rutu od Dumbríe prema Muxíi mogli smo puno bolje doživjeti. Lani nas je šibao vjetar i zalijevala kiša svih 9 sati hoda. Danas je bilo oblačno, brdovito, šumovito i prilično usamljeno, s tek pokojim uzvikom "Buen Camino " iz suprotnog smjera. Pravi dan za molitve i promišljanja o hodočašću koje se bliži kraju.

Trenutak kada sam, spuštajući se iz šume, između krošnji drveća prvi put ugledala Atlantik bio mi je najljepši dio hodanja, jednak onome kada se na ruti za Finisterru spuštamo prema Cee. Pogled na Muxíu iz daljine i silazak na pješčanu plažu pokvarila je kiša koja, srećom, nije potrajala. Sretni što smo po peti put stigli ovamo, otišli smo po zaslužene potvrdnice o hodočašću, Muxiane.

Ujutro smo se ustali u standardno vrijeme jer znamo da danas imamo dosta kilometara. Svježe je I, koliko vidim kroz prozor, spustila se magla. Vrijeme nam je za poći pa napuštamo našu školicu i spuštamo se niz cestu. Možemo slobodno hodati po njoj jer još je rano pa nema prometa. Hodamo kukuruznim poljima ili livadama, s vremena na vrijeme na pašnjacima vidimo krave ili konje. Sve je još uspavano a ispred nas se ukazuju prekrasni krajobrazi, a kada se tome doda i izlazak sunca, onda je to stvarno poseban prizor. Imamo i jedan veći uspon danas, ali već smo oguglali na takve stvari jer nam to ovdje u Galiciji ide sve "pod normalno". Postalo nam je normalno da nekoliko puta dnevno idemo malo gore, pa poslije toga opet malo izlazimo dolje i to tako u nedogled dok ne stigneš do nekog novog mjesta na kojemu nismo do sada bili.

Trag tihe velikodušnosti

Često dani s puno kilometara znaju proteći neočekivano lako. Put do Dumbríe vodio nas je mirnim stazama kroz gotovo zaboravljena sela unutrašnjosti Galicije, njenim unutarnjim prostorima tišine. Na tom Putu nema gužve, nema trgovina ni previše barova, samo ponekad naiđe pokoji hodočasnik iz suprotnog smjera s osmijehom i "¡Buen Camino!". I to je dovoljno. Ljekoviti su bili susreti s prirodom, osobito u izmaglici svitanja, usamljene šetnje šumama hrastova i eukaliptusa - gorostasa, kojima, osim zvuka naših koraka, odzvanja samo cvrkut ptica.