Ujutro smo se ustali u standardno vrijeme jer znamo da danas imamo dosta kilometara. Svježe je I, koliko vidim kroz prozor, spustila se magla. Vrijeme nam je za poći pa napuštamo našu školicu i spuštamo se niz cestu. Možemo slobodno hodati po njoj jer još je rano pa nema prometa. Hodamo kukuruznim poljima ili livadama, s vremena na vrijeme na pašnjacima vidimo krave ili konje. Sve je još uspavano a ispred nas se ukazuju prekrasni krajobrazi, a kada se tome doda i izlazak sunca, onda je to stvarno poseban prizor. Imamo i jedan veći uspon danas, ali već smo oguglali na takve stvari jer nam to ovdje u Galiciji ide sve "pod normalno". Postalo nam je normalno da nekoliko puta dnevno idemo malo gore, pa poslije toga opet malo izlazimo dolje i to tako u nedogled dok ne stigneš do nekog novog mjesta na kojemu nismo do sada bili.
Grabimo prema Hospitalu (to je negdje na otprilike pola puta), tamo su one čizme i štap sv. Jakova u kojima se svaki puta uslikamo. Nakon Hospitala je nekoliko kilometara ničega (opet ovisno koji ćemo put odabrati), dok se ne stigne do poznata dva stupića. Jedan vodi do Finisterre (kraja svijeta) a drugi na Muxiu (prelijepi mali ribarskih gradić kojeg krasi poznata legenda).
Ovaj se put odlučujemo da prvo krećemo prema Muxii (kao i prošle godine) jer ju zadnji puta nismo doživjeli kako treba zbog kiše koja nas je pratila danima i malo smo toga uspjeli zapamtiti. Prošli smo i Hospital i stupiće, tako da sad preko gora i šuma eukaliptusa napredujemo prema Dumbriji. Dosta je vlage oko nas, vidi se da je padala kiša, samo se nadam da se neće ponovo spustiti, da relativno suhi stignemo u albergu.
Bilja je nešto tražila po netu i naletjela na informaciju da taj mali gradić ima svoj gradski bazen koji je u sklopu kompleksa alberge i da je ulaz besplatan.
Na žalost, vrijeme je ružno i puše vjetar tako da se bojim da od kupanja ovaj put neće biti ništa. Stižemo u Dumbriju i ostajemo iznenađeni kako je lijepa alberga, vrlo je moderna i ima sve što jednom hodočasniku treba. Vrijeme je baš kako ne treba ali svejedno idemo vidjeti taj gradski bazen. Dolazimo do bazena a na njemu nikog osim čuvara. Pitamo ga kakva je temperatura vode, a on ni pet ni šest kaže da je toplija od vanjske temperature zraka. Uskočili smo u bazen i guštali dobra dva sata, nigdje nikog osim nas dvoje. Što je lijep ovaj završetak hodočasničkog dana! Hvala ti, Bože, na svim ovim milostima koje si nam podario! 
.
(Ivica Miložić)
