Idemo na sjever

Vlak nas je dovezao u A Coruñu, prekrasan primorski grad u Galiciji, bogat poviješću, kulturom i spektakularnim pogledima na ocean. Grad je to s mnogo starih građevina koje se ističu svojom ljepotom između novih suvremenih zgrada, s lijepo uređenim parkovima, fontanama i brojnim skulpturama, (između ostalih i onom Johna Lennona). Avenida Marina dovela nas je do centra grada s bijelim staklenim galerijama na pročeljima zgrada, simbolom A Coruñe. Ovdje smo zastali i, uz kliktanje galebova, guštali u kavi s pogledom na brodove u luci.

Krenuli smo dosta rano dok je još bio mrak zato što želimo do podneva stići u Santiago de Compostelu. Dosta je svježe i ugodno za hodati, na nekim mjestima mi je bilo i prohladno jer lagano puše neki neugodan vjetar.

Za sada je sve ravno i nema nešto uzbrdica tako da s lakoćom grabimo prema Satiagu. Stižemo do prvog većeg mjesta i odavde kreće lagana uzbrdica ali ne traje predugo tako da se nismo previše potrošili. Nastavljamo se kretati uz kuće, vrtove i manja seoska imanja.

Dolazimo do Parada de Francos, malog gradića s odmorištem i barovima pa razmišljamo hoćemo li tu popiti prvu kavu ili da se čuvamo za Milladoiro. Odluka pada da ipak idemo dalje jer ćemo u sljedećem mjestu stati na doručak i kavu i u naše hodočasničke putovnice lupiti pretposljednji pečat.

We did it

Nisam imala osjećaj da naš Camino završava. Zapravo i ne završava, samo će promijeniti smjer i rutu.

Današnja ruta nije bila osobito zanimljiva, stoga sam vrijeme hodanja većinom provela u molitvama i promišljanju o Putu. Svaka Camino ruta dovede nas do cilja s neke druge strane. Uvijek s nestrpljenjem iščekujemo trenutak kada ćemo po prvi put na dolasku ugledati tornjeve katedrale svetog Jakova u Santiagu de Composteli. Uslikala sam ih s uzvisine, s nekih 7 kilometara udaljenosti od grada, kako se pokušavaju istaknuti u masi bezličnih zgrada i nebodera koji su ih opkolili sa svih strana.

Cijela ekipa se budi već oko pet sati, naša je domaćica pripremila doručak i otišla natrag u selo (večera i doručak su na bazi donacije). Bilja i ja smo si namazali svatko po šniticu bageta margarinom i pekmezom i popili po čašu gustog soka od naranče.

Izlazimo prvi iz alberge, vani je prilično sveže, pomalo i hladno. Kako smo izašli iz alberge, odmah smo počeli žustro uzbrdo kako bi se mišići što prije zagrijali. Nakon otprilike sat vremena sustiže nas naša ekipa, pokušavam dići dron kako bi nas sve snimio da imamo za uspomenu. Teško mu je pratiti nas jer ima previše kablova i žica pa su senzori poludjeli od silnih prepreka na tako malom prostoru. Odustajem od drona pa snimamo samo mobitelom.

Najbolji plan je da nemate plan

Jutros smo po prvi put na ovom Caminu hodali u grupi. Zapravo smo se, nakon koordiniranog ustajanja u isto vrijeme, pridružili zanimljivoj ekipi koja hoda zajedno već nekih tjedan dana. Na čelu su predvodnici Larry i Federico, na bokovima jurcaju naše dvije Hrvatice Tina i Dorja i Meksikanka Adriana, dok im nas dvoje čuvamo leđa. Super su i s njima nikad nije dosadno. Prilično žustro smo hodali i nekako prebrzo stigli na polovicu planirane rute.

Konačno smo se naspavali jer smo i legli ranije. Ujutro se budimo među prvima jer sad već imamo naviku buđenja oko pet i petnaest ili pet i dvadeset. Po mraku napuštamo mjesto i penjemo se gore prema šumi. Nije previše strmo ali se ipak penjemo i uspon je konstantan. Ulazimo u šumu i palimo naglavne svjetiljke jer je još mračno među stablima. Lagano se krećemo i dolazimo do, pretpostavljam, najviše točke današnje rute. Nastavljamo preko prijevoja kombinacijom asfalta i bijele ceste koja vodi kroz šumu.

Mala alberga daleko od svega

Put nas je rano jutros poveo u šumu preko velikog oblog kamenja, ostataka starih rimskih i srednjovjekovnih staza. Zaboravili smo da hodanje Galicijom najčešće nalikuje na planinarenje. Kao početak, i kraj Puta bio je fenomenalan, šumom s puno hlada, s izvorima vode, potočićima koje smo morali preskakati i kamenjem obloženim zelenim tepihom od mahovine.

Protekla nam je noć bila katastrofa, toliko je bilo vruće u albergi da niko nije mogao spavati, pa su neki peregrinosi krenuli već oko četiri sata. Mi smo krenuli malo kasnije jer sam se nadao da ćemo još uhvatiti jutarnju svježinu. Krećemo ulicama uzbrdo jer se iz grada moramo izbaviti prema brdima gdje ćemo hodati. Oko nas hrpa stakla od razbijenih boca i mahom tinejdžeri leže po ulaznim vratima (spavaju od viška alkohola) ili pak srednjih godina (80% žena tetura po ulicama i ponešto dobacuju). Nije me ovaj grad oduševio (možda sam previše subjektivan zbog neprospavane noći) ali jednostavno mi nema ono "nešto".