Jučer sam poslije kupanja u rešetci bazena pronašao medaljicu s likom Majke Božje, naše Gospe, što me silno obradovalo i odmah sam je stavio u torbicu. Bilja mi kaže da mi to Majčica nešto poručuje, za sad ne znam što, ali vjerujem da ću s vremenom shvatiti.
Izlazimo iz alberge prvi, nitko se još nije probudio a mi želimo što prije krenuti na Put. Hladno je, negdje oko 13°C (bar tako kaže aplikacija) i lijepo je za hodati. Krećemo se cestom ili pločnicima skroz do izlaska iz mjesta. Polako se penjemo prema šumi, vidim da je jako mračno i moram upaliti naglavnu svjetiljku. Šuma se tek budi pa tu i tamo čujemo pokoju ptičicu. Osjeti se lagani povjetarac koji nosi predivan miris eukaliptusa. Puno je mirisa u šumi i sve nas podsjeća na naš dom. Sretni smo jer osjećamo da se naše putovanje primiče kraju. U zadnja dva dana imamo dosta problema s internetom, malo - malo se gubi signal a u albergama signala gotovo jedva da ima. Još kad se nas dvadeset pokuša zakačiti na istu mrežu, naravno da će veza puknuti a onda se ne da pronaći satima. Doslovno smo već danima bez interneta, malo dođe pa ode, kao da ga nešto ometa na ovom području ili mu smeta ovolika šuma.
Stalno hodamo gustom šumom, samo se izmjenjuju podloge - malo je bijela cesta, malo asfalt ali i brda, malo gore pa malo dolje, uglavnom nikad nije dosadno. Danas nemamo puno kilometara, otprilike 23 km ali počinje kiša, što baš i nismo željeli ali što je, tu je, nastavljamo dalje. Primičemo se nekom manjem selu i provjeravamo da li ima gostionica. Jupiiii... ima! Idemo odmah sjesti na kavu (bar dok se malo ovi oblaci raziđu). Sjedimo na kavi i pratimo situaciju, kako da kiša posustaje, nije loše, samo ne znamo koliko nas još šumskog puta očekuje (problem će biti ako je blatno). Jedan nam lokalac sugerira da idemo gore tvrdom cestom uz vjetro elektrane, kaže da je puno bolje a i staza nije oštećena od vododerina. Ma, super, samo što staza nije označena. Što ako negdje pogrešno skrenem, mogli bismo se naći u velikim problemima. Držimo se mi rute i kamena na cesti, to je najsigurnije. Pozdravljamo se sa svima u gostionici i nastavljamo dalje. Kiša je stala ali se sve cijedi sa stabala ali nije bitno, nemamo još puno. Kako se primičemo Atlantiku, vjetar se pojačava. Sad tu sitnu kišicu nosi u svim smjerova pa se bojimo da nam neće namočiti stvari koje nosimo u rancu. Vidimo konačno plavetnilo kroz stabla. Stižemo na Atlantik!
Opet počinje kiša. Ovdje prestaje šuma (netko ju je posjekao kako bi otvorio prostor za vidikovac - žao mi je što to vidim jer po panjevima se vidi da su stabla bila stara). Kiša polako prestaje a mi ulazimo u sam grad. Danas nam je predzadnji dan. Sa sutrašnji hodanjem zaključujemo ovo naše hodočašće.
Buen Camino! 
(Ivica Miložič)
