Vrtić za hodočasnike

Napustivši ugodni starački dom koji nam je noćas pružio utočište, zaputili smo se prema obližnjem mjestašcu Escapães. Ondje smo prošli pored dječjeg vrtića Santo Antonio - Casa da Arvore ( kućica na drvetu). Vrtić je, kao i svi drugi, veselo razigrano mjesto, ali ovaj je po nečemu poseban. Već s ograde poziva vas šarenim plakatom u "albergu" za hodočasnike. Vaše je samo da zastanete i pozvonite na zvono. Unutra vas, kako su vam zajamčili na plakatu, čeka iznenađenje.

Jutros ustajanje u isto vrijeme ali ne krećemo hodati, naš domaćin Paolo pripremio nam je doručak. Cijela ekipa alberge Catolico još jednom se okuplja prije negoli krenemo svatko svojim tempom. Vremenska prognoza je malo povoljnija, sunčano ali do 28 °C što bi trebalo biti podnošljivo. Zanimljivo je to da nam je ruta non-stop malo gore malo dolje i prolazimo nekoliko gradova. Znači, dosta asfalta, tu i tamo malo makadama, ali čim se približimo sljedećem mjestu opet nas žute strelice tjeraju na asfalt.

U staračkom domu

Današnji dan, iako cijeli proveden na asfaltu, bio je dinamičan. Camino nas je vodio kroz zanimljiva mjesta i gradove u kojima vrijeme kao da je stalo. Osobito me se dojmila Bemposta, mjestašce s lijepim starim kamenim kućama iz 16. stoljeća i stupom srama na malom trgu.

U Oliveiri de Azeméis razveselila nas je lijepa crkva u središtu mjesta kao i zelena staza sa stotinama šarenih zastavica i crvenom odjećom nalik na vatrogasnu koje su nam vijorile iznad glava.

Putem su nas obilazile male pokretne trgovine u kombijima koje su po selima isporučivale svježi kruh, meso ili ribu (ovaj s ribom imao je dobar izbor lijepih svježe ulovljenih primjeraka).

Jutros je svježe i osjeća se vlaga u zraku, nekako mi miriši na kišu. Napuštamo našu albergu dok se vani polako razdanjuje. Jučer smo napravili malo više kilometara od predviđenog te smo spavali u albergi skroz na izlasku iz grada. Hodamo cestom koja za sada nije toliko prometna jer je još previše rano. Nastavljamo njome prema izlazu iz grada, kilometri se nakupljaju i sve je više vozila i kamiona na cesti. Konačno, nakon četiri kilometra, silazimo s ceste i prelazimo na široki makadamski put. Ne traje dugo i ponovo se vraćamo na asfalt prateći glavnu županijsku cestu.

Duh Camina za zajedničkim stolom

Divno je uraniti i započeti dan na Caminu dok još nema previše buke. Najviše raduje kada vas Put vodi kroz prirodu. Misli su tada bistre, usredotočene, molitve dublje, a korak lagan. Danas nam je baš išlo pa smo putem odlučili ne ostati u većem gradu kako smo prvobitno planirali već ishodati dodatne kilometre.

Stigli smo do sela Branca i alberge Casa Católico. To je lijepi donativo s nekoliko soba na mirnom mjestu uz Camino stazu. Vodi ga Paulo, stalni volonter iz Brance, ljubazni razgovorljivi Portugalac koji je ishodao čak 44 Camina. Osim našeg dragog prijatelja Johna iz Santiaga, ovo je tek druga osoba s toliko prijeđenih hodočašća sv. Jakova koju smo upoznali.

Noćas sam opet imao borbe s komarcima (te beštije nikako da me puste na miru - ako ima jedna, dvije, pet ili deset osoba u prostoriji, svejedno će grickati samo mene), ali unatoč tome svejedno sam dobro spavao. Taman je svanulo i krećemo cestom prema izlazu iz grada, nekakva je zapara i nema daška vjetra. Imam osjećaj kao da se nalazim u oblaku ili močvari ali nigdje za sada ne vidim maglu. Kad se dobro razdanilo vidim da je u stvari oblačno i kako se primičemo šumi, sve smo bliži magli. Ulazimo u šumu eukaliptusa, napustili smo asfalt i prebacili se na makadam. Blago se penjemo dok je magla sve gušća. Uffffff, baš nema zraka, znoj nas probija sa svih strana kolika je sparina. Baš smo ulijepljeni i razmišljamo da li bi trebalo staviti zaštitu od kiše na rance kako nam stvari ne bi bile vlažne.

Legenda o pijetlu

Bila je to najnezanimljivija dionica Portugalskog puta dosad. Beskrajni kilometri ceste uz buku prometa umjesto cvrkuta ptica, miris benzina umjesto mirisa bora i eukaliptusa, nepodnošljiva vlaga u zraku koja sve lijepi uz tijelo i dosadne industrijske zone na ulazu u gradove.

Kada toliko vremena hodaš cestom, svaki dolazak u najmanje mjesto ili zaselak pričinjava ti radost. Toliko lijepih kuća s uređenim okućnicom i s pregršt sitnih detalja nismo se nagledali ni na našem Caminu iz Osijeka do Santiago de Compostele. Azulejosi su mi i dalje favorit pa ih stalno fotografiram (ne mogu si pomoći!) i uvijek pronađem neki koji još nemam u kolekciji. Zanimljivi su mi i krovovi kuća i crkvica s različitim vjetrokazima, najčešće u obliku pijetlova.

Danas je jedan od onih dana kad se nisi naspavao, kad je cijelu noć bilo vruće a sparina neizdrživa. Spavali smo u centru grada i to je super, u starom pansionu s kraja 19. stoljeća i to je super, na četvrtom katu (preko puta crkve), e to nije super. Ideš stepenicama do četvrtog kata (starim visokim drvenim škripavim) i ulaziš u potkrovlje (ono što mi zovemo golubnjakom). Prozor je toliko malen da sam jedva gurnuo glavu kroz njega, ispred mene kamena ornamentika (zid sa šiljcima, gravurama i ostacima drvene građe i slomljenih crijepova od prošle restauracije) a lijevo i desno krovovi. Između tog zida i krova je toliko malo prostora da bi mi i mačka pozavidjela kako sam uopće uspio proturiti glavu.