Na Tijelovo

Svetkovina je Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo. Kao u Hrvatskoj, i u Portugalu je blagdan, samo što, osim kafića i restorana, rade i trgovine. Gledam ljude ispred svojih kuća, po dvorištima, u vrtovima i na njivama - svi nešto rade. I mi smo u Camino "radnom" modu, štoviše, imamo za ishodati preko 30 kilometara. Žao nam je što za Tijelovo nećemo ostati u Tomaru, ali valjda će i u mjestu u koje dolazimo biti sveta misa. Ne bih se osjećala dobro da je danas propustim.

Mjesto teško izgovorljivog imena Alvaiázere, poznato po grašku i maslinovom ulju, činilo se kao da je na kraju svijeta. Dok smo do njega došli, kupili si hranu u supermarketu na ulazu u mjesto (srećom radi i blagdanima!) i krenuli prema našoj albergi, bilo je već 16 sati. Vidjeli smo ljude kako ulaze u crkvu, pa sam upitala jednu ženu da li će to sada biti sveta misa. Potvrdno kimne glavom.

Dobro smo se naspavali u Fatimi i iz smještaja nismo izašli do jedanaest sati. Odlučili smo uzeti dan odmora i odvesti se autobusom u Tomar. Nisam siguran da li postoji službena ruta za hodanje (Fatima -Tomar), nisam htio ni previše istraživati nego jednostavno sjesti na bus i vratiti se na službenu Camino stazu. Da me netko sad pita da li bih ponovio Camino od Lisabona do Fatime vjerovatno bih mu odgovorio da ne bih. Mislim, lijepo je bilo doći u svetište i osjetiti ono ispunjenje pa poslije toga na večernju misu i procesiju sa svijećama.

Maria iz Brazila

Stigli smo na autobusni kolodvor u Fatimi želeći se samo raspitati za vozni red. Ispalo je da imamo bus za Tomar za četrdesetak minuta. Odlično, samo nismo kupili sve planirane poklone! Srećom pa i na kolodvoru postoje dvije trgovinice suvenirima. U prvoj ništa posebno, a nema ni dovoljno mjesta da se okrenem s ruksakom na leđima. Dok je Ivica vani telefonirao, uđem u drugu, prostraniju i uređeniju, s namjerom da pogledam ponudu. Osim nekoliko sitnica za najbliže, jer više od toga nam je suviše za nositi na leđima, odlučim si kupiti narukvicu. Birala sam nešto širu, da mi ne smeta oko članka.

Nažalost, i danas je prognoza da će biti vrlo vruće pa krećemo ranije nego inače. Jučerašnji dan nam je pokazao koliko smo u stvari ranjivi i nemoćni protiv vremenskih neprilika. Odmah iz mjesta polako krećemo u brda. Inače lokalno stanovništvo često kaže da je Monsanto najportugalskije selo u Portugalu. Vjerojatno zato što je tako pitoreskno i nalazi se na granitnoj stijeni. Staza kojom se krećemo mješavina je makadamskih staza, šumskih putova i manjih asfaltiranih cesta. Često se pred nama izmjenjuju vinogradi, maslinici ali i livade i proplanci.

Čudesna Fátima

Jučerašnji dan smo nekako izdržali, nadali smo se da će nam današnji biti manje naporan. Volim hodati u jutarnjim satima prije vrućine, dok je tijelo svježe, mozak odmoran a duša spremna za molitve i za primiti sve blagoslove koji su nam danas namijenjeni. Jutro nas je nagradilo predivnim mirisima prirode - lipe u mjestima kroz koja smo prolazili, borovine, smilja, timijana i origana u brdima. Nakon nekog vremena vrućina, naš stalni suputnik, ponovno nam se pridružila i nije nam bilo ništa lakše nego jučer. Znali smo da je Fátima blizu i to nam je davala snagu. U molitvama sam se pripremala za dolazak, spominjući se svih ljudi i nakana koje sa sobom nosimo na to sveto mjesto.

Danas smo uranili jer nam prognoza govori da će temperature biti preko 35°C. Polako se penjemo (opet idemo u brda) i u zraku se osjeti da nas danas čeka vrlo topao dan. Priroda je onako nekako primorski đir, ima dosta maslina i nešto bora, ostatak je neka vrsta hrasta koji raste dosta nisko ali ima razgranatu krošnju.

Hodamo po planinskom putu koji je više prašina nego put. Uz samu stazu nema puno drveća i sjena, tako da smo zahvalni Bogu što je još relativno ugodno za hodati. Sam put prema Fatimi je solidno označen, samo što su staze često zaraštene pa smo znali promašiti kamen s kilometrima. Dolazimo do manjeg grada imena Armeiro das Milharicas i tu se odlučujemo zaustaviti, popiti kavu i hladnu colu kako bi nas dodatni kofein malo razdrmao.

 Camino anđeli su posvuda

Današnji dan bio nam je fizički najzahtjevniji do sada. Bilo je tu dosta kilometara, prilično strmih uspona ali najviše od svega smetala nam je vrućina i nedostatak hlada. Od ugodnih 24°C u Lisabonu (tada sam rekla da potpisujem da nam ta temperatura ostane cijelim Putem) dogurali smo do izuzetno visokih 39°C, a o UV indeksu da i ne govorim.

Posljednja dionica Puta od mjesta Arneiro das Milhariças u kojem smo se odmorili uz kavu bila je prava kušnja. Predivna priroda više nas nije zanimala. Koračali smo vrlo polako svak u svojim mislima. Nisam se mogla usredotočiti niti na molitve, koliko mi je bilo teško. Ljepljiva vrućina nije nam dala disati i samo smo pili i pili vodu. Jedino na što smo bili koncentrirani u tom naporu bilo je da izdržimo i da konačno stignemo u Monsanto. Nismo osobe koje lako odustaju, ali u pojedinim trenucima činilo nam se kao da nećemo uspjeti.

Danas nemamo puno kilometara, problem je jedino što na svome putu 17,5 kilometara nema ničega. Prolazimo uz rijeku i polja koja su već spremna za branje (znamo to po traktorskim prikolicama koje su ostavljene za berače). Kultura nas podsjeća na blitvu samo je puno crvenija i ima tvrde kožaste listove. Oboje mislimo da se radi o raštici ili nekoj vrsti visokog kelja. Kako god, već je spremno za branje.
Postaje sve toplije pa smo prisiljeni obući našu opremu za zaštitu od sunca (nije da mi baš najbolje stoji ali radi ono za što je i predviđena, štiti od visokog UV indeksa).