Peti put prema kraju svijeta
Za razliku od prošle godine, kada smo odlučili hodati prvo do Muxíe a zatim do Finisterre, rutu od Dumbríe prema Muxíi mogli smo puno bolje doživjeti. Lani nas je šibao vjetar i zalijevala kiša svih 9 sati hoda. Danas je bilo oblačno, brdovito, šumovito i prilično usamljeno, s tek pokojim uzvikom "Buen Camino " iz suprotnog smjera. Pravi dan za molitve i promišljanja o hodočašću koje se bliži kraju.
Trenutak kada sam, spuštajući se iz šume, između krošnji drveća prvi put ugledala Atlantik bio mi je najljepši dio hodanja, jednak onome kada se na ruti za Finisterru spuštamo prema Cee. Pogled na Muxíu iz daljine i silazak na pješčanu plažu pokvarila je kiša koja, srećom, nije potrajala. Sretni što smo po peti put stigli ovamo, otišli smo po zaslužene potvrdnice o hodočašću, Muxiane.
Dobro nam poznata općinska alberga ponovo nas je rado ugostila i, na naše iznenađenje, u njoj uopće nije bila gužva.
Dok nam je vrijeme to dopuštalo, požurili smo prema najdražoj nam crkvi na Costa del Morte (Obali smrti), Santuario da Virxe da Barca. Sudjelovali smo na lijepoj nedjeljnoj svetoj misi na kraju koje smo primili poseban hodočasnički blagoslov - da Bog prati naše korake i da Djevica Marija štiti naše umorne duše.
Sjedili smo još neko vrijeme upijajući mir crkve, čekajući da se vani smiri kiša koja je u međuvremenu ponovo počela padati. Kiša nam je dala taman toliko vremena da ponovo osjetimo mističnu energiju među ostacima čudesne kamene lađe kojom je Blažena Djevica Marija doplovila ohrabriti sv. Jakova u njegovu navještaju evanđelja. Iste prekrasne stijene u podnožju crkve, isti ludi vjetar i divlji valovi Atlantika koji se razbijaju o obalu - sve je isto kao i svaki put do sada, a ipak svaki dolazak na ovo mjesto iznova duboko proživim. Razmišljam koliko je samo utjecanja za zaštitu pomoraca, molitvi za zdravlje, traženja utjehe u tugama i snage za nove početke utkano u ove nijeme stijene na obali na kraju svijeta...
Ovo je mjesto susreta neba i zemlje, mjesto susreta s Bogom, mjesto susreta sa samim sobom. Šum valova, sol koju mi vjetar nosi po licu i kosi, glatke goleme stijene koje osjetim pod nogama, pogled na crkvu iznad nas, kameni stupić s 0 kilometara i posljednje svećenikove riječi kojima nas je blagoslovio podsjetile su me da moj Put ovdje nije završio. Božji poziv uvijek me vodi dalje.
Buen Camino! S kraja svijeta šaljemo vam svima obilje Božjeg blagoslova!
(Biljana Miložić)
