Nekad i sad
Jutro je bilo sivo, kišilo je. Ona dosadna, sitna, natapajuća kiša po kojoj smo prošle godine hodali do Fisterre i koja nam tada nije dala ništa doživjeti. Bilo bi tako i danas, jer, prema mom planu, danas bi bio naš posljednji, četrdeseti dan hodanja (Put se pobrinuo za nas pa smo, dodavanjem kilometraže u nekoliko navrata dobili dva dana za odmor). Kao da nam je dan želio dati priliku za dulji odmor. Nismo se bunili, pa nikamo nismo žurili, nikakve obveze nisu nas čekale. Prošlo je već podne kada smo osjetili glad. Kao po narudžbi, i kiša je prestala, čak se između oblaka probilo sunce, kao da nas Fisterra još jednom, posljednji put, želi zagrliti. Spustili smo se do luke. Ondje je bilo već vrlo živo, svi su čekali da prestane kiša kako bi pokupili još par najljepših uspomena s kraja svijeta.
Barke u luci nježno njišu uspomene dok galebovi lepršaju iznad valova, a mi, mi sjedimo za istim onim stolom u starom ribarskom restoranu Miramar kao prije sedam godina. Jedan hodočasnik, Nijemac, kojeg smo usput upoznali, uputio nas je: "U Fisterri morate obavezno otići u Miramar kušati njihove srdele, najbolje na svijetu!". Kasnijih godina nismo imali sreću doći na objed na ovo mjesto. Bilo je zatvoreno.
Pogled kroz prozor – isti. Stol – isti. More – vječno isto, a opet svaki put novo. Na ekranu mobitela nam stara fotografija koju smo snimili prije sedam godina. Na licima osmijeh koji prepoznaje vrijeme. Pokazujemo fotku djelatnici i ona nas želi ponovo uslikati. Za tren restoran oživi. Smijeh, iznenađenje, radost… verzija nas, nekad i sad, rame uz rame, u istom kadru. Tisuće kilometara, čitav život proživljen između dva kadra s istog mjesta. "Kako ste mladi na prvoj slici!", uzvikne djelatnica. Bore su nam ukrasile lice ali smo još mladi - u duši. Poslali smo im fotke, jer sjećanja se dijele, rastu kad ih se daruje.
Rastanak s Fisterrom
Poslijepodne smo proveli na Langosteiri, hodajući bosonogi po kilometarskom zlatnom žalu, upijajući mir iz šuma valova i tražeći najljepše poglede. Ovdje nam je prvi put Camino završio, možda zapravo počeo. Tada smo se prvi put okupali u Atlantskom oceanu, noseći kući školjke kao tihi zavjet povratka. I danas, sedam godina poslije, more nam je opet dalo dar – školjke koje šaptom pričaju: "Dobro ste došli. Dobro ste hodali."
Na obzoru sunce polako tone. Tišina u duši, kao pred korak koji zna da je posljednji – ali nije kraj. Rastanak s Fisterrom nije zbogom. To je "vidimo se" rečeno očima punim zahvalnosti. Jer tko je jednom stigao na kraj svijeta, zna da pravi put tek tada počinje.
Sutra ćemo prvim jutarnjim busom put Santiaga, po treći put na ovom hodočašću. Ovaj put dijelit ćemo doživljaje s našim prijateljima iz Hrvatske koji upravo grabe svoje posljednje kilometre prema kraju hodočašća, a radujemo se ponovnom susretu i s nekim našim starim prijateljima. Čeka nas još puno uzbudljivih trenutaka do zajedničkog povratka kući.
Put još nije završio...
(Biljana Miložić)
