On se pobrine za svoje

Vigo, osim po lijepim starinama, nije baš bio grad po našem guštu. Prevelik je, nemiran, s neprestanom gužvom i prebučan. Takva je bila i protekla noć u kojoj skoro uopće nisam oka sklopila, a vjerujem da su i drugi cimeri imali isti problem. Buka prometa, najviše od rondanja motora, cjelonoćno urlanje mladih na trgiću ispod prozora i nesnosna sparina u sobi u kojoj se jedva dalo disati potpuno su pokvarili onaj prvi pozitivan dojam o albergi. Inače nemamo problem s noćenjem u najjeftinijim prenoćištima i dijeliti prostor s puno ljudi jer nismo previše zahtjevni, ali ova je noć bila baš teška, a treba se dići rano ujutro dok još nije vruće i nastaviti hodati.

Krenuli smo najranije do sada, jedva da je prošlo pet sati i spremni smo za novu turu. Bilo je dobro spavati jer je alberga nova, moderna s klimom i boksovima, jedina zamjerka je što na trideset i šest ljudi ima samo dva wc-a (jedan muški i jedan ženski).

Krećemo iz grada lijevom stranom uz obalu, odlučili smo je pratiti zato što je nekako svježije, pogotovo uz rijeku. Dolazimo do starog mosta na izlazu iz grada i tu je križanje putova. Preko mosta ide obalni put (žute strelice) ali nije baš tako nego malo više bježi u unutrašnjost, dok uz rijeku i kasnije uz same plaže ide alternativni put (zelene strelice i zelene školjke). Odabrali smo put koji vodi uz plaže, mislim ipak je ocean - ocean i svojim nježnim valovima nekako miluje duge pješčane plaže i donosi nam mir. Nismo sami, ima još dva para koji su došli na istu ideju.

U velegradu

Hodati ranom zorom dok su ulice grada puste i mirne, dok vam Put osvjetljavaju samo ulične svjetiljke, pravi je užitak. Nema one svježine na koju smo navikli prethodnih dana, čak je i Atlantik čudesno miran.

Najljepši dio današnjeg obalnog Puta bile su mi pješčane plaže uz ocean po kojima smo hodali, prekrasne stare građevine poput rimskog mosta preko rijeke Miñor s deset lukova (13. st.) u Ramallosi, fontane i stare vile.

Trebao nam je ovakav odmor, stvarno smo se naspavali nakon onako ludog dana jučer. Danas isto planiramo napraviti koji kilometar više samo da bismo uspjeli nekako izbjeći ovu gužvu koja se stvorila na ovom portugalskom putu. Vani je svježe i opet lagano puše vjetar, nije kao onaj jučer ali osvježava.

Spuštamo se iz grada prema oceanu i u daljini čujemo tradicionalnu glazbu Galicije. Prolazimo pokraj žene u tradicionalnoj nošnji koja jako lijepo svira gajde. Ugodno je hodati jer nije vruće, naravno da opet usput i nemamo gdje popiti kavu jer su gradovi manje više uz cestu a ne uz Atlantik. Polako nam prolaze kilometri dok put nas vodi malo uz ocean malo uz regionalnu cestu. Nije opasno hodati uz tu cestu jer ima posebno odvojeni trak za pješake i bicikliste obojan žutom bojom. Lijepo je vidjeti vjetrenjače uz stazu. To su bili stari mlinovi kojima je lokalno stanovništvo uz pomoć vjetra mljelo žitarice i proizvodilo brašno.

Susreti u Galiciji

Jutro u Galiciji bilo je okupano suncem i iznjedrilo prekrasne poglede na Atlantik. Spuštajući se iz grada prema obali, ugledali smo prvi kameni Camino stupić a malo dalje dočekao nas je hodočasnik Santiago.

Odnekud je dopirala poznata galićanska glazba. Vjetar s oceana donosio ju je prema nama, ali nismo mogli dokučiti izvor. Što smo dalje odmicali, to je glazba bivala glasnija.I onda smo je ugledali. Stajala je leđima okrenuta oceanu, kako bi vjetar s Atlantika nosio njenu glazbu daleko prema kopnu. Mlada žena odjevena u narodnu nošnju svirala je gajde i smiješila nam se. Stali smo uživati u glazbi i prekrasnoj kulisi, ubacili joj novčiće u kutiju i uslikali se s njom za uspomenu na taj čarobni trenutak zaustavljen u vremenu.

Kakav ludi dan iza nas, a tako je sve lijepo počelo ujutro kada smo se probudili. Dan kao za poželjeti, krajobraz prekrasan a sa Atlantika puše hladan vjetar ali onako konstantan, što bi naši ljudi u Slavoniji rekli "k'o na motoru". Ljudi koji su na šetnji uz ocean u dugim su rukavima i dugim hlačama (neki su imali i jakne) a nas dvoje k'o narodni heroji.  Nije nam hladno jer hodamo i molimo Boga samo neka tako ostane cijeli dan, samo neka ne prži da moramo oblačiti košulje i stavljati kape na glavu.

Obrigado Portugal - ¡Hola España!

Danas smo za hodanje odabrali neoznačenu litoral rutu. Jednostavno smo, krenuvši iz još usnule Viane, pratili šetnicu uz obalu. Uživali smo u vjetru koji nam je mrsio kosu, hučanju modrog Atlantika i zapjenjenim valovima koji su se valjali s nepregledne pučine da bi se u sljedećem trenutku rasprsnuli u milijun kapi o nazubljenu obalu. Obožavamo hodati po toj daščanoj stazi, imamo osjećaj da poskakujemo i što više hodamo, koraci kao da nam postaju sve brži. Začas smo, bez da smo stali i odmorili se, ishodali više od polovice današnje rute.

Poučeni iskustvom prepune alberge u kojoj neki i nisu pronašli mjesto, odlučili smo danas krenuti još ranije. Jučer je u albergi bilo poprilično kaotično, ljudi su non-stop pristizali i za kratko vrijeme alberga je bila prepuna. Nekoliko njih nije dobilo mjesto pa su morali posegnuti za nekim drugim rješenjima. Mislili smo da će danas biti isto, možda i gore. Zato krećemo još po mraku da bismo što prije ishodali današnju dionicu Puta.