Ustao sam vrlo rano negdje oko 04.20 i izašao na balkon alberge da vidim kakvo je vrijeme. Vani kao da puše bura i vrlo je svježe ali ono što me najviše raduje je to da oko nas nema ni jednog oblačka. Vedro je tako da se vide i mjesec i zvijezde. Odlazim do kreveta i pripremam stvari za polazak. Budi se i Bilja pa joj sugeriram da ranije krenemo dok je vrijeme takvo jer po prognozi bi kasnije ponovo moglo biti kiše. Dobro je da krećemo tako rano jer smo odmorni a danas odmah u startu imamo oko tristo metara uspona od razine mora. Krećemo prema izlazu iz grada, jako puše, onako na mahove (slično našoj buri), ali mi ne posustajemo već grabimo prema plaži Lourido koja se nalazi na izlazu iz grada. Prolazimo je i divimo se Atlantiku kako silovito zapljuskuje hridi i uvalu.
Ovdje je Atlantik posebno opasan pa mu otuda ime Costa del Morte (Obala smrti). Mnogi ribari i moreplovci skončali su svoj život na tim hridima i stijenama koje se oštro uzdižu iz mora te čine ovo područje izrazito surovim za brodove. Kod same crkve (Nuestra Madonna de Barca) u Muxii postoji spomenik, visoki monolit koji je popucao po sredini i time simbolizma slomljeno jedro. Taj spomenik podignut je svim pomorcima koje su svoje posljednje počivališta pronašli baš ovdje, na obalama Galicije.
Počinjemo uspon prema brdima. Nakon kraćeg vremena nailazimo na zaselak u kojemu ima vode i nastavljamo oštro penjanje prema šumi. Tu šumu jako dobro poznajemo još od prije sedam godina, kada se jedva nazirao put za hodočasnike. Sada je to široka nasipana staza s kamenim klupama, zapravo pristupni put vjetroelektranama koje od tada intenzivno postavljanju. Svaki se put iznenadimo koliki je broj novopostavljenih elektrana na okolnim brdima. Ne mogu reći da mi se to sviđa (imam osjećaj da nagrđuju prirodu i okolna brda) ali ako je to uvjet da se zaustavi globalno zatopljenje i emisija štetnih plinova (koja nastaje izgaranjem fosilnih goriva), onda potpisujem.
Konačno smo se popeli do prijevoja - znamo po tome što prestaju kamene klupe koje su tu postavljene za hodočasnike. Hodamo kroz šume eukaliptusa i uživamo u svježim mirisima (noć prije je padala jaka kiša i dobro namočila zemlju i stabla). Dolazimo do prvog sela, na žalost bar ne radi jer je još rano a uz to je i nedjelja. Nismo sigurni da li će uz put išta raditi do Fisterre. Bar nam ,ustvari, ne treba radi kave ili soka - treba nam radi kratkog zaustavljanja i odmora (inače se znamo zaboraviti i hodati dugo bez stajanja).
Natavljamo dalje, sela se redaju ali bara nigdje na vidiku, tek negdje na polovini puta (na 14. ili 15. km) osvanuo je restoran i tu smo sjeli odmoriti se i popiti kavu. Ovdje smo lupili i pečat da možemo dokazati da smo taj put prehodali a ne da smo se prevezli autobusom. Vjerojatno se netko i preveze, ali za Fisterranu gledaju da li imaš pečat iz Liresa i ako ga imaš onda nema prepreke da ti izdaju vjerodajnicu. Kako smo ušli u brda, tako je prestao vjetar ali su se počeli gomilati oblaci. Hvala Bogu, do ulaska u Fisterru nije bilo kiše, tako da smo bez prevelike muke mogli proslaviti naš zadnji dan hodanja i naš službeni završetak svih sedam glavnih Camino ruta.
Buen Camino 
(Ivica Miložić)
