Mir

Iako se naš Put danas ni u jednom trenutku nije dotaknuo obale pa smo bili uskraćeni za poglede na Atlantik, radost nam je pričinjavalo hodanje kroz prekrasne šume. Zelenilo, cvrkut ptica, šum slapova, predivni mirisi i (uglavnom) odsustvo ljudi značili su Mir. Mir koji se polako uvlači u dušu, koji želimo zadržati da nam traje, Mir kojeg želimo prenijeti drugima. I jednoj nama bliskoj osobi trebao je Mir jer čekala ju je teška i neizvjesna operacija. U mislima i molitvama prenijeli smo joj naš Mir i sve je, Bogu hvala, prošlo dobro.

Zatvorili smo vrata alberge i izašli na ulicu. Osjeća se još u zraku da je sinoć bila fešta u gradu. Usput još vidimo da gore svjetla ukrasa koji su postavljeni za tu prigodu. Svježe je, puše lagani vjetar s oceana i, naravno, magla je, siva, mokra i ljepljiva. Vjetar donosi miris soli i niskog raslinja koje cvjeta po pijesku u kojem prevladava miris smilja. Hodamo podaskanim putem uz Atlantik. Mislio sam da su tu stazu napravili zbog hodočasnika, trkača rekreativaca i hodača, ali bio sam u krivu. Drvena staza napravljena je zbog očuvanja eko sustava koji se tu proširio po pijesku i zaštite dina od rasipanja i raznošenja vjetrom.

Prijatelj iz supermarketa

Sinoćnja fešta São Pedra do dugo u noć i pripadajući vatromet itekako su se dobro čuli i u našoj albergi, pa smo se svi vrtjeli na škripavim krevetima nemogavši usnuti. Srećom da je jutro bilo svježe pa smo se brzo razbudili. Hodanje uz obalu u izmaglici svitanja bio je najljepši dio dana. Onaj kasnije, kroz unutrašnjost, nije nas previše oduševio, osim prekrasne crkve u kojoj smo zastali pomoliti se i lupiti pečat.

Danas je bio u najmanju ruku čudan dan jer smo iz vrućine uletjeli u maglu i svježinu, a dodatno nas je osvježavao vjetar s Atlantika. Ustali smo prije svitanja jer Porto je ogroman grad i htjeli smo što prije izaći iz njega kako bismo osjetili obalnu rutu. Na naše veliko iznenađenje, kako smo se spuštali prema Atlantiku počinjala se pojavljivati magla. Sve je gušća, ljepljiva i hladna. Dodatnu slabu vidljivost potpiruje stalni zvuk brodova koji koriste sirenu za maglu. Ništa se ne vidi prema oceanu, samo osjećamo oštar miris ribe na svakom koraku i vjetar koji taj vonj nosi unaokolo. Slika koju vidim pred sobom podsjeća me na popularne engleske serije o malim ribarskim selima, njegovim stanovnicima i životu u tim sredinama.

Njihov najdraži svetac

Konačno smo izašli na Atlantik! Jutarnja magla, duge pješčane plaže, kilometri daščanih nogostupa preko dina, miris oceana pomiješan s mirisom trava i smilja koje uokolo raznosi vjetar... Nismo ni osjetili prijeđene kilometre. Nešto nas je vuklo da ishodamo još nekoliko neplaniranih kilometara do Póvoa de Varzima.

Blagdan je svetog Petra i Pavla, zaštitnika našeg Osijeka. I ovdje u ovom gradu daleko od našeg nešto se događa. Nedjelja je a ulice su prepune ljudi, nadiru sa svih strana stvarajući gužvu.

Danas dolazimo u Porto i prognoza za taj grad je da će biti vruće. Zato ipak opet krećemo ranije dok još nije svanulo. Želimo relativno brzo stići i bez previše gorenja na suncu. Po dobrom starom običaju penjemo se uzbrdo. Krećemo se urbanim dijelom cestom ili nogostupom gdje god je moguće. Nakon nekoliko kilometara stižemo do stare rimske ceste i konačno slijedi malo hodanja kroz prirodu. Šuma je prilično gusta i stvarno je bio gušt hodati kroz nju iako je slabo obilježena. Srećom imamo aplikaciju pa nismo često fulali put. Najgore je na križanjima putova u šumi, satreš se tražeći žutu strelicu (ili je dosta dalje ili je uopće nema).

Stari šarmer

Nekadašnjom rimskom cestom kroz prekrasnu šumu i gusto raslinje a zatim dugačkim bulevarom kroz Vila Nova de Gaiu, stigli smo do Porta. Ponosno se raširio uz obale rijeke Douro, pozivajući nas da zavirimo u njegove zakutke i uvjerimo se da je vrijedan titule UNESCO-ve svjetske baštine.

Toliko sam toga željela vidjeti u Portu da sam samo molila Boga da sve to uspijemo ugurati u jedan hodočasnički dan. Na kraju avenije, neposredno prije mosta, dočekao nas je Jardim do Morro, u kojem su ljudi ležerno šetali, sjedili ili ležali na travi uživajući u vizuri grada. Pogled je stvarno prekrasan, a dodatni ugođaj stvara izvrsna glazba uličnih svirača pored mosta. Nakon uživanja i fotografiranja iz svih kutova, konačno je slijedio fantastičan ulaz u Porto preko mosta Dom Luís I, dugog 392 metra.

Jutros smo ustali malo ranije jer smo na prognozi vidjeli da će biti sunčano i bez oblačka. Nemamo puno kilometara pa bismo relativno brzo trebali ishodati današnju dionicu Puta. Znamo da trebamo hodati isključivo urbanim područjem odnosno kombinacijom asfalta i betona pa neće biti previše toga za slikanje.

Rano je i sve je zatvoreno tako da ćemo na prvu kavu morati pričekati dok ne dođemo do sredine današnje rute (ionako to uvijek radimo - kava, pečat i odmor na pola puta). Poprilično je dosadnjikavo, hodamo ulicama ili prometnicama između mjesta. S vremena na vrijeme "uleti" nam neka moderna vila ili koja stara građevina oslikana tradicionalnim pločicama, tako da se ipak ima nešto i za vidjeti.