Svjetionik na kraju svijeta
Hodamo zadnja tri kilometra prema kraju svijeta, polako, kao i svaki put do sada, želeći da Put traje što duže. Dobro poznajemo tu stazu, znamo svaki zavoj, svaki pogled, svaki kamen, znamo gdje ćemo sresti kip starog hodočasnika koji nas uvijek čeka. A opet, svaki put kao da je novi.
Nema više napetosti u tijelu, samo tiha drhtavost u srcu jer znamo kamo idemo – na mjesto gdje prestaje zemlja i počinje duša.
Rt Fisterre. Svjetionik. Križ. Nulti kilometar. Nulti dah.
I sjećanja krenu navirati prije nego što mi stignemo.
Prije sedam godina – naš prvi Camino, prvi dolazak, prvo gledanje sunca kako tone u ocean. I prvi veliki susret: tamo, na kraju svijeta, upoznali smo Snežanu Radojičić, svjetsku putnicu na biciklu, ženu koja je cijeli svijet pretvorila u svoje dvorište. Sjeli smo na piće, razgovarali, smijali se – kao da se znamo od prije. I sada, sedam godina kasnije, s istog mjesta ispred svjetionika nazvali smo je video pozivom. Iznenadili smo je i obradovali. Rado se sjeća tog dana i našeg susreta, a priču je stavila u svoju novu knjigu o Caminu. Mi – jedna mala fusnota na Caminu svjetske putnice.
Danas na rtu ispred nultog kamena novi susreti, novi ljudi. Fotografiramo mladog Talijana Fabrizia, onda i mi njega iskoristimo za jednu fotografiju s hrvatskom zastavom, na kraju se slikamo svih troje, za uspomenu na ovaj susret. Evo, sada smo i FB prijatelji! Uvijek rado zastanemo, popričamo, upoznamo se i podijelimo malo pozitivne energije s drugima. Treba voljeti ljude.
Prije tri godine, kada smo hodali svoj Put od Osijeka do Fisterre, vlastiti Camino preko pola Europe, Put boli i vjere, upoznali smo jednu dobru dušu koja nam je tri noći pružila krov nad glavom. Nikad joj to nismo zaboravili. Najmanje što smo za nju mogli učiniti bilo je ponijeti tada njen kamenčić do kraja svijeta. Ostavili smo ga kod kamenog križa iza svjetionika. Na tom križu ostavili smo sve umore, sve molitve, sve zahvalnosti. I prošle godine, vratili smo se, ali ne samo zbog nas. Donijeli smo kamen. Mali, sivi, teži od svega što smo nosili. Bio je to njezin kamen. Naše drage prijateljice. Njezin strah, njezina nada, bolest, ali i vjera. San da je njen Camino čeka, da će ga i ona jednom hodati.
I danas, kad smo stigli do tog svjetionika na kraju svijeta, pogledali smo prema oceanu. Sunce je opet bilo na svom mjestu, čekajući trenutak kada će utonuti u Atlantik i ostaviti narančasto crveni trag u beskraju.
Kraj svijeta nije kraj.
To je mjesto gdje ljubav ostaje. Gdje kamen postaje molitva. I kameni križ čuva priče onih koji tek dolaze.
Na kraju svijeta sve što vrijedi ostaje. Susreti. Kamenčići. Pogledi. I nada...
(Biljana Miložić)
