Cesta, cesta, cesta

Nakon posljednjih ranojutarnjih pogleda na predivnu Coimbru, ostatak dana uopće nije bio dojmljiv. Cesta, cesta, cesta... Monotoniju Puta razbijala su jedino učestala mjestašca kroz koja smo prolazili, ali gotovo sva su bila bez ikakvih sadržaja. Prije polovice ishodane rute nismo imali ni gdje popiti kavu koja nam je trebala da nas malo podigne jer se uopće nismo naspavali. Vukli smo se cestom kao puževi vjerojatno najsporije dosad. Čak ni kraći izlet s asfalta u mirisnu šumu borova i eukaliptusa nije pomogao. Jedino što me veselilo bile su zvonjave usputnih crkvica koje su u svaki pun sat svirale melodiju "Ave Maria", koja mi je zatim cijelo vrijeme bila u uhu.

Jučerašnje trešnje za večeru i puno vode uzele su svoj danak. Probudilo me oko tri ujutro i brzinski sam odjurio u kupatilo. Kada sam se vratio u sobu i legao u krevet nisam više mogao zaspati. Proučavao sam malo današnju rutu. Danas nemamo puno kilometara pa bismo, ako sve bude ok, trebali stići do podneva u našu albergu. Krenuli smo čim se malo razdanilo. Odmah iz mjesta krećemo uzbrdo, vani je svježe i ugodno je za hodanje. Danas nam staza nije tako zanimljiva jer su ovo planinarske staze s dosta krupnog kamena u kombinaciji s crvenom zemljom.

Nima

Nedjelja je i upitno je što i gdje možemo očekivati. Iskoristili smo prvu priliku za doručak u prvom mjestu s otvorenom pekarnicom. I to je bilo to. Dalje nigdje ništa nije radilo, nismo mogli popiti kavu niti dobiti pečat.

U Coimbru smo stigli prerano za ući u smještaj, pa smo se s ruksacima motali po starom gradu i skoristili priliku za ručak.

Pansion preko puta crkve istog imena bio je otvoren. Ondje nas je dočekao ljubazni mladić koji nas je rado primio u smještaj prije vremena za prijavu. Nakon uobičajenih pitanja odakle smo i imena i prezimena koja su svima ovdje komplicirana za izgovor, počinjemo razgovor. Zove se Nima i stigao je prije godinu i pol iz Nepala. Odlično govori engleski jer ga je učio u privatnoj školi. S portugalskim još nije na "ti", ali polako ga savladava. U početku mu je bilo dobro, imao je određena prava i poštovani su ga kao sposobnog i marljivog djelatnika.

Poučeni jučerašnjem iskustvom i ponovnim visokim temperaturama, danas se odlučujemo pokrenuti u samo svitanje. Odmah poslije crkve (ispod koje je alberga) put vodi asfaltnom cestom prema brdima. Vani je odlično, svježe je i oblačno, taman se razdanilo tako da nam hod uzbrdo i nije neki preveliki napor. Moram priznati da mi je današnja staza najljepša do sada kako hodamo Portugalski put. Svugdje oko nas šuma, ptičice pjevaju a pogled 360° kao u nekom dokumentarcu o prirodi. Prvi usponi i nisu tako teški jer smo svježi i odmorni tako da se kilometri samo slažu. Znamo da na pola puta ima veće mjesto gdje možemo popiti kavu, doručkovati i lupiti pečat (obavezno dva pečata svaki dan). Brzo smo prevalili tih prvih desetak kilometa i stali u lokalnom restoranu doručkovati i popiti kavu. U ponudi su i domaći sirevi, namazi, pekarska proizvodi... ništa nam ne treba jer smo si napravili sendviče dan prije a i nosim trešnje koji nismo jučer pojeli.

Dan kao stvoren za hodanje

Volim kada poranimo i uronimo u dan dok se još nije sasvim razbudio. Nikako da to bude u cik zore, da je ponovo možemo gledati kako sviće. Raduju me i oblaci (samo ne kišonosni), puno više nego sunce kojeg smo se i previše nauživali prethodnih dana.

Ponovo ruta koja je po mom ukusu. Predivna priroda, čist zrak, malo planinarenja i toliko potreban mir. Volim susrete, upoznavanja i druženja s drugim hodočasnicima, ali ovaj spokoj jutra, komadić vremena samo za sebe, ne volim da mi itko remeti. Zato guštam u svakom koraku. Usputno društvo su nam koze i krave te pokoji pas koji laje na nas iz svog dvorišta.

Jutros je svježe, vidimo da se ulične kocke (ulice su popločene kamenim kockama) cakle što znači da je noćas ipak bilo malo kiše. Napuštamo mjesto i krećemo polako uzbrdo kamo nas vode žute strelice. Ovaj dio puta dobro je označen i hodamo širokim makadamskim stazama. Sve je oko nas zeleno i stvarno guštamo u hodanju, još kad bi bilo malo ravnije, bilo bi savršeno. Staza nije dosadna, non-stop se izmjenjuju malo šumski putovi, malo kozje stazice uzbrdo a negdje i pokoji široki makadamski put. Dobro je što svakih par kilometara ima neki zaseok ili selo gdje se može natočiti vode ili popiti kava ako je selo malo veće.

Lijepom planinskom stazom

Danas smo se planina i mi baš voljeli, štoviše, ovo nam je bila najljepša dionica na ovoj Camino ruti. Makadamske i šumske staze odvele su nas iz Alvaiázera u planine Serra de Alvaiázere, čije nadmorske visine od šestotinjak metara nisu impozantne, ali su pogledi na okolne doline divni. Čudesna simfonija zvukova, boja i mirisa obuzela me u potpunosti i osjetila sam čistu lakoću postojanja. Čak se ni na molitve nisam mogla skoncentrirati - priroda je okupirala svu moju pažnju. Živjeti u trenutku, u potpunosti ga proživjeti...Toliko nam to svima nedostaje!

Cvrkut ptica, cvrčanje cvrčaka, mirisi bora, eukaliptusa pa smilja, plavilo neba i zelenilo trave i drveća učinilo je da moje misli budu lake poput pera.

Danas je svježije nego prethodnih dana, čak smo doživjeli i prvu kišu (ništa posebno, padala je toliko da pokvasi trg i ulice). Grad djeluje uspavano i sivo. Danas je Tijelovo, kao i kod nas državni blagdan je i ništa ne bi trebalo raditi.

Krećemo prema starom mostu kako bismo prešli rijeku i izašli iz grada. Staza kojom želimo hodati jako je lijepa jer ide uz samu rijeku i dužine je oko dva kilometra. Oblaci se sve više nakupljaju a mi dolazimo na križanje putova, možemo uz rijeku (piše da se ne ide ako pada kiša) ili drugim putem kroz neko selo. Naravno da smo odabrali rijeku, sam pogled na nju već me umiruje a njena zeleno-tirkizna boja pravi je melem za oči. Polako hodamo jer je staza malo zapuštena i divlja (počinje bujati loza kupine pa se ne želim uplesti u nju). Negdje na sredini staze počinje pljusak, baš kada nailazimo na neku staru ustavu i tu se sakrijemo dok pljusak ne prođe.