Put

Kiša koja nas je jučer dopratilia od crkve do alberge nije prestala padati cijelu noć. Ipak, negdje pred zoru nebo se smilovalo i pustilo nas da nastavimo hodati prema Finisterri. Ponovo smo, kao i prošle godine, u mraku prošli pored naše omiljene plaže de Lourido na kojoj smo se 2019. godine kupali i plesali na pijesku.

Dugi usponi kroz kišom okupane šume borova i eukaliptusa, stupići koji pokazuju put u suprotnim smjerovima (prema Finisterri i prema Muxíi), brojne životinje koje su nam pravile društvo (s dva psa smo podijelili i svoj doručak), pozdravljanje s pokojim hodočasnikom i inhaliranje nosnica i duše predivnim mirisima prirode obilježili su posljednji dugački dan našeg hodanja. Najviše radosti pričinjavalo mi je ponovo stići na ista, sada već "naša", mjesta na kojima se zaustavljamo po peti put - popiti kavu i lupiti pečat na pola puta u Liresu i ponovo na drvenoj ljuljački donativa u Buxánu.

Danas smo hodali za naše obitelji, sve naše najmilije, za sve naše drage prijatelje, za duše onih koji više nisu fizički s nama, za sve one koji su se stavili u naše molitve, ali i za one za koje smo osjetili da im je molitva potrebna. Svaki korak bio je sabranost, misao, molitva, oslobađanje, mir... Priroda kao da nam je umirivala korake i grlila nas. Oko nas ocean, iznad nas nebo, ispred nas horizont..

Popodne smo stigli u Finisterru.Ovaj put nas je dočekala sa suncem, kao da je htjela ispraviti prošlogodišnju dvodnevnu potapajuću epizodu, kada od silne kiše jedva da smo uspjeli ishodati Put do rta i svjetionika. Pete po redu Fisterrane, potvrde da smo ishodali još jedan Camino, jedna su u nizu uspomena za cijeli život. Svjetionik još nije bio na vidiku, ali znali smo da smo blizu kraja i nismo žurili. Treba nešto ostaviti i za sutra!

 

Blagoslov

Došli smo u crkvu Santa María das Areas, drevnu i dostojanstvenu, na svetu misu upravo za nas. Nije to bila uobičajena misa s dugom propovijedi s oltara već svećenikov razgovor (stvarno se potrudio pričati na tri jezika - na španjolskom, engleskom i talijanskom) s nama, hodočasnicima, među koje je sišao s osmijehom punim ljubavi i rukama raširenim u zagrljaj. Nakon euharistije, sve nas je pozvao da se okupimo u krug ispred oltara. Rekao nam je da, kada pusti glazbu, sve što trebamo je zatvoriti oči i predati Bogu sve ono zbog čega smo hodali do ovdje. Tada je pristupio svakom ponaosob.

Pognula sam glavu i osjetila njegove dlanove kako mi nježno leže na tjemenu.

"Neka te Gospodin blagoslovi na tvom Putu i u tvom životu.

Hvala ti što si hodočastila. Neka te ovaj Camino vodi dublje u vjeru i ljubav."

Kao da je vrijeme stalo. Bez riječi, a s toliko značenja. U toj tišini Bog je govorio. Bio mi je to najemotivniji trenutak na cijelom hodočašću jer u njemu je bilo sažeto sve ono prehodano, proživljeno, pročišćeno koje se sada pretače u mir. Osobni blagoslov vratio me iz vanjskog puta na unutarnji, tamo gdje sve započinje i završava - u srcu.

Nije to bila samo molitva – bio je to oproštaj od Puta, zahvala za sve ono što je moje srce prohodalo i molba da ne zaboravim. Da me ono što sam pronašla na Caminu pronađe i kod kuće. Da nosim svjetlo Finisterre i kada napišem posljednji zapis s ovog hodočašća. Osjetila sam kako mi suze nadiru na oči, ali nisu bile tužne. Bile su oslobađajuće.

I plakala sam, ali to su bile suze koje ne bole, nego tope. Sve ono teško, daleko, staro – odjednom lagano, spremno da ode. Ostala sam još neko vrijeme zatvorenih očiju u toj tišini srca i znala sam: Sada sam cijela. Sada sam JA.

Blagoslov nije bio samo svećenikov. Bio je to Božji dodir – preko čovjeka, preko ruku, preko mog srca. I sada, dok ovo pišem, još uvijek osjećam taj trenutak. Tišina, dlanovi, molitva.

Kao pečat na kraju pisma što ga je napisalo Nebo.

 

Susret

Još smo bili pod dojmom svega proživljenog. Sve ono što smo nosili u sebi – molitve, umor, radost, strahovi, sumnje – odjednom su našli mirno mjesto.

I onda – susret. Ispred crkve poznate riječi u moru jezika: "Jeste li i vi iz Hrvatske?".

Maja iz Umaga i Ivana iz Zagreba, dvije Hrvatice koje su upravo završile hodočašće, svaka sa svojom pričom, ali odmah nam bliske, kao da se već dugo znamo. Sjeli smo zajedno na piće, pa još jedno, pa jednostavna večera. Večer je klizila u noć, a razgovor je tekao lako i toplo – o svim našim Caminima, o životima kod kuće, o onome što se u čovjeku promijeni kad tjednima hoda i sluša srce. Smijali smo se, dijelili dojmove, prisjećali se trenutaka tuge i sreće, razumijući se.

Maja će ujutro busom za Santiago a Ivana će još hodati do Muxíe, pa za Santiago gdje će dva tjedna volontirati u Hodočasničkom uredu. A nama još preostaje poslastica, posljednja tri kilometra do kraja svijeta i par dana uživanja u zasluženom odmoru.

Ovaj dan bio je više od hoda prema kraju svijeta – bio je susret, blagoslov i potvrda da kraj Puta nije kraj, nego novo zbližavanje, novo razumijevanje. Kada nas Camino više puta dovede na isto mjesto, to nije slučajno, nego s razlogom. Finisterra nas je dočekala raširenih ruku.

I svjetionik na kraju svijeta, i Atlantik, i ljudi, i Bog.

Buen Camino, dragi prijatelji!

Neka vam svaki novi korak bude mir, svako nebo nada, a svaki susret

blagoslov...

Ultreia et Suseia!

(Biljana Miložić)