Jučer nam je bio prvi dan i prvih dvadeset kilometara do Negreire. Grad nas je stvarno oduševio, nije velik ali ime sve što čovjeku treba, "grad s dušom", kako bi rekli naši stari. Ni danas nismo uranili jer vani se nešto mulja a mi znamo da do naše školice imamo trinaest kilometara. Želimo po peti put (tradicionalno) spavati u našoj školici. Kako smo odlučili - tako smo i napravili. Oblačno je i kiša visi u zraku...pitanje je samo vremena.

Napuštamo grad i odlazimo na našu poznatu stazu (alternativnu) Dos tres Pazos. Staza slijedi rijeku Barcalu koja se kasnije svojim tokom ulijeva u rijeku Tambre. U tom dijelu krajolika rijeka Barcala stvara mirnu dolinu s mostovima i zelenilom koja je idealna baš za nas hodočasnike koji tražimo svoj mir i smisao u onome što radimo. Vrijeme se mijenja i počinje kiša, nije jaka ali je ona lagana lepršava koja ulazi u sve pore ruksaka i vlaži stvari koje nosimo. Stavljamo navlaku za kišu preko ruksaka kako bismo ih zaštitili ali ne oblačimo jakne jer mislimo da kiša ipak neće dugo.

Naša mala školica (5. put)

Na putu prema Finisterri svaki put bismo se zaustavil u Vilaseríu, mjestu s puno napuštenih kuća i, čini se, malo života. Živost mu donekle daju hodočasnici koji se ovdje zaustave u privatnoj albergi ili u restoranu. Naš odabir već peti put je stara školica na izlazu iz sela. Iako pamti neke bolje dane ispunjene dječjim smijehom, pronašla je svoju novu svrhu.

Ovdje su nekada djeca iz sela učila prve riječi, zbrajala brojeve, sanjala o svijetu izvan ovih polja i šuma. Zvonilo je školsko zvono, smijalo se i igralo u školskom dvorištu, netko se možda prvi put zaljubio.

Ujutro smo se ustali malo kasnije nego obično jer se samo trebamo spustiti u Santiago de Compostelu. Do grada imamo samo pet kilometara pa nam nije frka za vrijeme, idemo se naći s nama dragim Hrvatima koji su završili svoj Camino Portoguese iz Porta.

Našli smo se ispred katedrale i napravili nekoliko nezaboravnih fotografija. Kako je to divno kad se nakon nekog vremena ponovo nađeš s dragim ljudima s kojima možeš podijeliti sve ono što te tišti ali i raduje. Popili smo zajedno kavu i svatko je morao na svoju stranu. Uskoro se otvara Ured za hodočasnike pa smo stali u red.

Sedam godina poslije

Do ponovnog dolaska u Santiago de Compostelu dijelilo nas je posljednjih pet kilometara Puta. Trebali smo se samo spustiti s Monte do Goza dolje u grad. Mogli smo to učiniti još jučer, ali nismo željeli. Imali smo neočekivano drugi plan - naći se u Santiagu s dragim prijateljima, kad nam je to već Camino omogućio.

Grad se tek počinjao buditi dok su naši koraci odzvanjali kamenim pločnicima. Nedostajao nam je ovaj silazak s Francuskog puta jer je nekako najljepši. Svi drugi ulasci u grad ne mogu se usporediti s ovim. Ponovo smo zastali kod viteza templara, živice s natpisom Santiago de Compostela i svetišta San Lazaro kako bismo se uslikali. Kada sam ugledala dva tornja katedrale obasjana suncem kako izviruju iznad uske ulice, srce mi je zatitralo od radosti jednako kao i svaki put na dolasku.

Nakon jučerašnjeg malo većeg dosega i što smo jedini koji su stigli u albergu, ostali smo jedini stanovnici alberge. Ujutro uopće nismo morali paziti hoćemo li upaliti svjetlo, pravimo li previše buke - baš nas briga jer smo sami. Dobro je što ne moraš čekati u redu za oprati zube, za umivaonik, za wc... Krenuli smo u noć, rano je, do svitanja imamo bar sat vremena prije nego što će se ukazati sunce. Vani je hladno, mob nam kaže da je 13 °C, lomimo se bi li obukli jakne ili ne. Ipak odlučujemo da nećemo jer ubrzo će sunce pa ćemo se poslije toga opet morati skidati.

Brdo radosti

Težinu hodanja većinom asfaltiranim putovima i uz prebučnu prometnicu bez osobito zanimljivih prizora zamijenilo je iščekivanje. Iako smo prvi put na ovom Putu ušli u Santiago prije točno tjedan dana, svjesnost da mu se ponovo približavamo nije nas ostavljala ravnodušnima.

Nove ideje samo su nadolazile u hodu. Posljednja je bila da ne završimo današnji dan u nekom usputnom gradu niti u Santiagu već da malo prekrojimo završetak Camina Inglés i zaustavimo se na Monte do Gozu.

Jučerašnja fešta je stvarno bila originalna pa smo cijelo popodne i večer proveli u gradu. Svega je bilo za vidjeti, od sokolara do viteških atrakcija na konjima. Fešta je potrajala do nekih sitnih sati ali je mi nismo čuli jer smo poslije 22.00 sata zatvorili prozore kako ne bi smetala ostalim hodočasnicima.

Ujutro smo opet uranili (prije svitanja) jer nas danas očekuje dobar uspon od razine mora do 550 m/nv. Jutro je iznenađujuće hladno. Čim smo prešli trg, započinje uspon. Ulice su strme i stalno se penjemo. Dolazimo do 200 m/nv i tu uspinjanje polako posustaje. Ulazimo u šume eukaliptusa posute biserima jutarnje rose, ne moram ni reći kakav se predivan miris širio cijelom dolinom.

Casa Avelina – tiha oaza duše

Unatoč konstantnom usponu, hodali smo s nekakvom lakoćom. Negdje na pola puta ponovo smo sreli Španjolku s kojom smo se jučer stalno pretjecali. I njoj je bilo drago što se ponovo vidimo, kaže da joj danas puno bolje ide nego jučer. I nama, vjerojatno jer smo danas hodali i molili za našeg pokojnog prijatelja, dugogodišnjeg planinara, koji je prije nas ishodao svoj prvi i posljednji Camino i bio nam savjetnik i podrška. Sigurno bi i on guštao u ovom danu, u stazama koje vode kroz šume, brežuljke i daleka sela, gdje vrijeme kao da je stalo.