Ujutro smo se ustali malo kasnije nego obično jer se samo trebamo spustiti u Santiago de Compostelu. Do grada imamo samo pet kilometara pa nam nije frka za vrijeme, idemo se naći s nama dragim Hrvatima koji su završili svoj Camino Portoguese iz Porta.
Našli smo se ispred katedrale i napravili nekoliko nezaboravnih fotografija. Kako je to divno kad se nakon nekog vremena ponovo nađeš s dragim ljudima s kojima možeš podijeliti sve ono što te tišti ali i raduje. Popili smo zajedno kavu i svatko je morao na svoju stranu. Uskoro se otvara Ured za hodočasnike pa smo stali u red.
Nakon što smo dobili Compostele nastavljamo svoj put prema Finisterri i Muxiu. Danas nam je cilj doći do manjeg grada Negreire. Više smo puta prošli kroz njega ali se nikad do sada nismo u njemu zadržali. Ovaj put odlučili smo ostati i upoznati ga malo bolje, da vidimo što nam ima za ponuditi. Put prema Negreiri je predivan, sve same šume i brda. Hvala Bogu, ima dosta hlada kroz šume jer vani je poprilično vruće. Krenuli smo iz Santiaga dosta kasno, već je bilo oko pola deset.
Sada uglavnom hodamo uzbrdo jer to je Galicija. Malo gore, malo dolje, više gore nego dolje jer se krećemo prema Atlantiku. Prošlo je dva sata i sunce je već vrlo jako, ali mi dolazimo na posebno mjesto koje smo već nekoliko puta obišli. Ponte Maceria stari je gradić koji se smjestio na obalama rijeke Tambre sa svojim prekrasnim starim mostom koji spaja te dvije obale. Tu smo malo stali i osvježili se, znamo da do naše destinacije imamo još samo par kilometara.
Nastavljamo dalje prateći rijeku, ponovo se penjući ulicama grada prema šumi eukaliptusa. Dolazimo u grad, Bilja je već uguglala da u njema ima gradski bazen i predložila da kasnije odemo na kupanje. Naravno da sam odmah prihvatio. Otišli smo do alberge, presvukli se i ravno na kupanac. Ulaz je jedan euro ali smo se dobro nasmijali kad nam je čovjek na ulazu podijelio crvene kapice. Takva su pravila, morate ih nositi dok ste u bazenu kako bi bazen što duže bio čist. Ništa, prihvaćamo pravila i bacamo se na kupanje. Ovo nam je bio jedan od onih dana koji nam govori da smo baš danas, baš u ovom trenutku trebali biti ovdje. Prvo u Santiagu s dragim ljudima a poslije u ovom lijepom gradu gdje smo nakon vrućeg i sparnog dana zaslužili malo ugoditi sebi i uživati u trenutku.
Buen Camino! 
(Ivica Miložić)
