Naša mala školica (5. put)

Na putu prema Finisterri svaki put bismo se zaustavil u Vilaseríu, mjestu s puno napuštenih kuća i, čini se, malo života. Živost mu donekle daju hodočasnici koji se ovdje zaustave u privatnoj albergi ili u restoranu. Naš odabir već peti put je stara školica na izlazu iz sela. Iako pamti neke bolje dane ispunjene dječjim smijehom, pronašla je svoju novu svrhu.

Ovdje su nekada djeca iz sela učila prve riječi, zbrajala brojeve, sanjala o svijetu izvan ovih polja i šuma. Zvonilo je školsko zvono, smijalo se i igralo u školskom dvorištu, netko se možda prvi put zaljubio.

Danas stara škola stoji zapuštena i sama. Nema više učitelja ni učenika. Umjesto školskih torbi pored nje prolaze ruksaci hodočasnika. Umjesto bezbrižne dječje graje, tišina stopala koja traže smisao, ozdravljenje, oprost. Škola nije više mjesto znanja, ali je i dalje mjesto prelaska - davno prije iz djetinjstva u svijet, danas iz unutarnje tame prema svjetlu.

Njeni prozori gledaju isto brdo, ali više nitko ne broji oblake niti zamišlja daleke gradove dok sanjivo gleda van. Zidovi ove škole pamte. U svakoj praznoj učionici na katu možeš čuti i prošlost i sadašnjost - dijete koje piše prva slova i hodočasnika koji ispisuje zadnje retke svog traženja.

I možda je baš to pravo značenje hodočašća – kada nakon toliko prijeđenih godina ponovo učimo kako hodati životom, jednako kao što smo nekad davno učili pisati riječ "život".

Škola je možda zatvorila vrata učenicima kojih u selu i okolici više nema, ali je otvorila svoje srce Putu. Ona više ne poučava riječima, nego tišinom.

Dok, istuširana i sita, ušuškana u svoju vreću za spavanje, umjesto na udobnom krevetu neke alberge ili pansiona, mirno ležim pored svoje ljubavi na jednostavnoj spartanskoj strunjači na podu stare školice, sretna sam što sam baš ondje gdje želim biti. Danas smo, po prvi put od kada navraćamo ovamo, od drage bakice iz plave kuće preko puta školice, dobili pečat. Sama nas je došla pozdraviti, sva sretna što je bar netko odlučio ostati ovdje.

Zahvaljujem Bogu na svim učiteljima koje mi je poslao kroz život – onima s knjigama u rukama i onima koje je stavio na moj Put u hodu i tišini.

Blagoslovi, dragi Bože, sve one koji su ovdje učili, koji su se smijali, plakali, odrastali i odlazili.

(Biljana Miložić)

Blagoslovi i nas, hodočasnike, koji učimo na Putu – ne iz knjiga, već iz boli, tišine, susreta i svakog koraka.

Neka i moje srce ostane škola Tvoje dobrote!

Amen!