Casa Avelina – tiha oaza duše
Unatoč konstantnom usponu, hodali smo s nekakvom lakoćom. Negdje na pola puta ponovo smo sreli Španjolku s kojom smo se jučer stalno pretjecali. I njoj je bilo drago što se ponovo vidimo, kaže da joj danas puno bolje ide nego jučer. I nama, vjerojatno jer smo danas hodali i molili za našeg pokojnog prijatelja, dugogodišnjeg planinara, koji je prije nas ishodao svoj prvi i posljednji Camino i bio nam savjetnik i podrška. Sigurno bi i on guštao u ovom danu, u stazama koje vode kroz šume, brežuljke i daleka sela, gdje vrijeme kao da je stalo.
Nakon dugog uspona iz Betanzosa prema Brumi, koraci su nam bili pomalo teški, misli rasute, a tijelo je tražilo predah. Točno na vrhu najveće uzbrdice, na mjestu gdje se spajaju obje Camino Inglés rute (iz Ferrola i A Coruñe), u naselju As Travesas, smjestila se Casa Avelina, koja preko sto godina čuva tradiciju gostoljubivosti.
Njezinu vlasnicu, gospođu Carmen, već smo imali priliku upoznati jer smo do ove točke stigli i prije tri dana, kada smo Put započeli u A Coruñi. Padala je kiša, a mi smo, onako mokri, ušli lupiti pečate i tražiti informacije o autobusu za povratak u A Coruñu. Ljubazna Carmen pokazala nam je put na karti i detaljno objasnila kako doći do tamo i gdje da pitamo za vozni red autobusa. Ponudila nas je da sjednemo i popijemo barem kavu, ali smo je, zbog žurbe, morali odbiti, obećavši da ćemo to učiniti kad nas Put za par dana ponovo dovede do ovdje. Morali smo uzeti barem kekse, da se ne uvrijedi. Nudila je Ivici i kišobran (ja sam imala svoj suncobran - kišobran) - neka ga samo, kada stigne do autobusne stanice, ostavi u obližnjem hotelu.
Baš smo se radovali ponovnom susretu s ovom dobrom dušom, prilici da po drugi put lupimo iste pečate i okrijepimo se uz šalicu kave. Pitala sam je da li nas se sjeća od prije par dana. Naravno da se sjeća i radosno nam se nasmiješila kada smo rekli da smo došli kako smo joj obećali. Uz kavu nam je poslužila tapase sa chorizom i kekse u kutiji. Onda je došla do mene, izvukla malu drvenu stolicu i stavila na nju moje umorne noge neka se malo odmore. Taj čin služenja značio mi je više od bilo čega što bi mi netko ponudio u tom trenutku.
S jednakom srdačnošću i pažnjom služila je sve hodočasnike koji su nailazili, jureći između njih i šanka, ali uvijek imajući vremena za osmijeh i lijepu riječ. Kada smo odlučili krenuti dalje, ponudila mi je da ponesem sve preostale kekse iz kutije, neka nam se nađu na Putu. Uslikali smo se s njom, kupili neke suvenire i zahvalili joj se na svemu. Rekla sam joj da je jedno veliko srce zaželjevši joj "Buen Camino da Vida". Za uspomenu mi je poklonila narukvicu koju sam si sama morala odabrati, a onda nas je oboje zagrlila kao brižna majka kad blagoslivlja svoju djecu. "Vidimo se drugi put!", rekla je na rastanku, poklonivši nam još jedan osmijeh i svoju iskrenu ljubav. Iz oka mi se iskrala suza, ona lijepa, od ganuća i čiste radosti što na svijetu postoji toliko dobrote.
A vi, ako vas Camino Inglés pozove, obavezno se zaustavite u Casi Avelini u As Travesasu. Ona nije samo točka na ruti – to je trenutak milosti, susret sa smirenošću, jednostavnošću, dobrotom i ljubavlju koja ne traži ništa zauzvrat. Susret s Bogom. To je onaj iskonski duh Camina.
Krenuli smo dalje, a koraci su nam bili lakši, ne zato što smo se odmorili, već zato što nas je netko na našem Putu primio srcem. A to je najveća snaga koju hodočasnik može ponijeti sa sobom.
(Biljana Miložić)
