Brdo radosti
Težinu hodanja većinom asfaltiranim putovima i uz prebučnu prometnicu bez osobito zanimljivih prizora zamijenilo je iščekivanje. Iako smo prvi put na ovom Putu ušli u Santiago prije točno tjedan dana, svjesnost da mu se ponovo približavamo nije nas ostavljala ravnodušnima.
Nove ideje samo su nadolazile u hodu. Posljednja je bila da ne završimo današnji dan u nekom usputnom gradu niti u Santiagu već da malo prekrojimo završetak Camina Inglés i zaustavimo se na Monte do Gozu.
Za Brdo radosti vežu nas lijepe uspomene na naše Putovanje života od Osijeka do Santiaga de Compostele. I tada smo se zaustavili baš ovdje i ono što smo osjetili nosit ćemo zauvijeku srcima. Malo tko ne zna za jedno od najfotografiranijih mjesta na cijelom Caminu, skulpturu dvojice hodočasnika koja je ovjekovječila trenutak kad su, napokon, ugledali tornjeve katedrale svetog Jakova. Mjesto je nazvano Brdo radosti jer su hodočasnici stoljećima osjećali veliku radost kada bi odavde prvi put vidjeli svoj cilj.
S tog mjesta i mi smo po prvi put prije tri godine, nakon više od 3200 kilometara Puta, ugledali daleke tornjeve katedrale u Santiagu. Zastali smo, šutjeli, gledali i osjetili kako nas preplavljuju emocije – radost, olakšanje, zahvalnost.
Na vrhu brda i danas su nas dočekali brončani hodočasnici, jedan pokazujući prema obzoru, drugi kao da zahvaljuje u molitvi. Zastali smo uz njih u tišini. Kao da su i oni hodali s nama, kao da dijele naš umor, našu vjeru, naše nade i našu radost. U njima smo ponovo prepoznali i sebe – putnike koji su prošli mnogo, ali još uvijek nose nadu i snagu.
Stojeći tako okrenuti prema suncu i Santiagu, osjetili smo težinu cijelog Puta u tijelu – u leđima, u stopalima, u ramenima – ali i neku novu lakoću u duši. Sve ono teško što smo nosili u sebi, kao da se negdje putem otopilo.
Neko vrijeme samo smo stajali i nijemo gledali u daljinu, pustili vjetru da govori, i znali: Santiago je blizu, tu nadohvat ruke.
Ali ono najvažnije već se dogodilo u nama.
Osjetili smo težinu cijelog puta u tijelu – u leđima, u tabanima, u ramenima – ali i neku novu lakoću u duši. Sve ono teško što smo nosili u sebi kao da se negdje putem otopilo. Sutra nas čeka još jedan mali napor, zapravo radost spuštanja u Santiago. Biti će to vrijeme susreta na trgu ispred katedrale. Neočekivano, ali tomu smo se cijelo vrijeme Puta nadali, susrest ćemo se s dragim prijateljima jer se dragi Bog pobrine da se dobri ljudi uvijek nađu! A na blagdan sv. Jakova, nakon što ishodamo i treću dionicu Puta, očekujemo još divnih susreta!
Monte do Gozo nije samo točka na našoj karti Puta. To je unutarnja točka preokreta. Trenutak kada umor postaje slavlje, a daljina postaje dosegnuta. Na Brdu radosti zagledali smo se u Santiago, ali još više jedno u drugo – i u sebe.
"Približite se Bogu i on će se približiti vama."
(Jakovljeva poslanica 4,8)
Buen Camino, peregrini! 
(Biljana Miložić)
