Jučerašnja fešta je stvarno bila originalna pa smo cijelo popodne i večer proveli u gradu. Svega je bilo za vidjeti, od sokolara do viteških atrakcija na konjima. Fešta je potrajala do nekih sitnih sati ali je mi nismo čuli jer smo poslije 22.00 sata zatvorili prozore kako ne bi smetala ostalim hodočasnicima.
Ujutro smo opet uranili (prije svitanja) jer nas danas očekuje dobar uspon od razine mora do 550 m/nv. Jutro je iznenađujuće hladno. Čim smo prešli trg, započinje uspon. Ulice su strme i stalno se penjemo. Dolazimo do 200 m/nv i tu uspinjanje polako posustaje. Ulazimo u šume eukaliptusa posute biserima jutarnje rose, ne moram ni reći kakav se predivan miris širio cijelom dolinom.
Danas smo baš blagoslovljeni šumom i brdima, bez usputnih mjesta. Prvo je tek nakon 11 km, u kojem ćemo sjesti, doručkovati i popiti kavu. Svaki dan odaberemo dragu nam osobu i njoj posvetimo taj dan hodanja i molitve. Danas je dan za našeg preminulog planinara koji nas je naglo napustio a bio nam je velika inspiracija i glavni izvor informacija za naš prvi Camino 2018. godine. Ovaj put bi mu se sigurno jako svidio jer je pravi planinarski a svuda oko nas ogroman zeleni plašt satkan od šuma i brda, pa kad se tome pridruži i pokoji veseli potok koji šumu snabdijeva tom prekrasnom zelenom bojom, našoj sreći nema kraja.
Hodamo bijelom cestom dok nam visoka stabla eukaliptusa prave hladovinu po putu. Odmah smo oboje rekli da potpisujemo da nam cijeli dan bude takav. Digao sam i dron nekoliko puta kako bih što više toga posnimao za filmić koji će uslijediti po završetku ovog Puta.
Dolazimo do mjesta Hospital de Bruma koje je na 24. kilometru našeg današnjeg Puta, gdje je alberga u kojoj smo planirali ostati. Međutim, uopće nismo ni osjetili današnje uspone i ne osjećamo neki preveliki umor. Stojimo pred albergom i pitamo hospitalerosicu da li ima dovoljno kreveta. Kaže da ima i da nije prevelika gužva, većina je ljudi upravo otišla na ručak. Gledamo na sat (koro će dva), pogledamo se pitajući jedno drugo što ćemo. Samo smo se nasmijali jer smo duboko u sebi već donijeli odluku da nastavimo dalje. Dan je lijep (nije prevruće), pa zašto ne bismo hodali kad nam ide. Pozdravljamo hospitalerosicu a ona nam zbunjeno govori da do sljedeće alberge ima desetak kilometara. Nema veze, znali smo mi hodati i puno više, jednostavno je danas takav dan kad ti ide sve od ruke. "Carpe diem", iskoristimo dan. Deset kilometara cestom bez ijednog drveta uz put a sunce je dobro počelo grijati, ali mi smo tako odlučili i sada idemo do kraja. Zadnja dva kilometra ipak je bilo malo šume i hlada. Dolazimo odjednom do alberge usred ničega, u šumi ali u lijepoj debeloj hladovini. Ulazimo unutra i hospitalerosica se vidno iznenadi kad nas je vidjela. Pitam je da li je gužva a ona mi kroz osmijeh odgovara da smo mi jedini danas i da ćemo vjerojatno i ostati. Baš je lijepo biti sam u tako velikom objektu, a našem prijatelju, koji nas je cijelo vrijeme pratio s neba, zahvalili smo se što nas je "pogurao" i doveo na ovako predivno mjesto.
(Ivica Miložić)
