Jučer nam je bio prvi dan i prvih dvadeset kilometara do Negreire. Grad nas je stvarno oduševio, nije velik ali ime sve što čovjeku treba, "grad s dušom", kako bi rekli naši stari. Ni danas nismo uranili jer vani se nešto mulja a mi znamo da do naše školice imamo trinaest kilometara. Želimo po peti put (tradicionalno) spavati u našoj školici. Kako smo odlučili - tako smo i napravili. Oblačno je i kiša visi u zraku...pitanje je samo vremena.
Napuštamo grad i odlazimo na našu poznatu stazu (alternativnu) Dos tres Pazos. Staza slijedi rijeku Barcalu koja se kasnije svojim tokom ulijeva u rijeku Tambre. U tom dijelu krajolika rijeka Barcala stvara mirnu dolinu s mostovima i zelenilom koja je idealna baš za nas hodočasnike koji tražimo svoj mir i smisao u onome što radimo. Vrijeme se mijenja i počinje kiša, nije jaka ali je ona lagana lepršava koja ulazi u sve pore ruksaka i vlaži stvari koje nosimo. Stavljamo navlaku za kišu preko ruksaka kako bismo ih zaštitili ali ne oblačimo jakne jer mislimo da kiša ipak neće dugo.
Penjemo se u brdo, sparina je velika i sav sam mokar, što od kišice, što od znoja koji me probija zbog uspona. Hodamo neko vrijeme šumom a uspon nikako da popusti. Konačno dolazimo na prijevoj i ukazuje nam se zaselak,. Prolazimo između kuća, kad, gle čuda, ni usred čega, mlađa žena ispod improvizirane nadsrešnice kuha i poslužuje kavu, sokove, sendviče... Zaustavljamo se i naručujemo si kavu, treba nam jutarnja doza kofeina kako bi nas malo razdmala u ovaj sumoran kišni dan. Sjeli smo u dvorište ispod suncobrana, koji u ovom slučaju glumi kišobran, i popili kavu. Vrijeme je da se krene a i kišica je prestala. Kako smo izašli iz zaselka, nakon kraćeg vremena dolazimo do malo većeg mjesta. I ovdje postoji bar ali nije nam napet kad smo već popili kavu. Nakon izlaska iz sela put se grana u dva smjera. Jedan Camino cijelo vrijeme vodi cestom a drugi je alternativni, kroz polja i livade, i hoda se bijelom cestom. Odlučili smo se za ovaj drugi.
Bilo je malo brdima gore, malo dolje ali nije bio dosadno a na kraju puta počelo se ukazivati sunce. Čim je izašlo, odmah je počelo isijavati toplinu i dizati zaparu. Nemamo još puno zanimljivije hodanje, svega dva kilometra i doći ćemo do naše školice.
Ulazimo u Vilaserio. To je manje mjesto ali dovoljno da u njega strpaju dvije privatne alberge. Imamo mi svoju školicu koja je samo 600 m dolje niz cestu. Uzeli smo si u lokalnom baru nešto za popiti i uputili se u našu albergu gdje ćemo večeras provesti noć.
Tu je! I još uvijek nas čeka, čeka svoje posebne goste koji će ovdje prespavati po peti put. Naši su stari uvijek znali reći: "Bolje da izumre selo nego da izumru običaji".
Buen Camino 
(Ivica Miložić)
