U staračkom domu

Današnji dan, iako cijeli proveden na asfaltu, bio je dinamičan. Camino nas je vodio kroz zanimljiva mjesta i gradove u kojima vrijeme kao da je stalo. Osobito me se dojmila Bemposta, mjestašce s lijepim starim kamenim kućama iz 16. stoljeća i stupom srama na malom trgu.

U Oliveiri de Azeméis razveselila nas je lijepa crkva u središtu mjesta kao i zelena staza sa stotinama šarenih zastavica i crvenom odjećom nalik na vatrogasnu koje su nam vijorile iznad glava.

Putem su nas obilazile male pokretne trgovine u kombijima koje su po selima isporučivale svježi kruh, meso ili ribu (ovaj s ribom imao je dobar izbor lijepih svježe ulovljenih primjeraka).

Sao João da Madeira najveći je grad na današnjoj ruti, poznat po izradi šešira (jedini na Iberijskom poluotoku). Može ih se vidjeti posvuda. Najzanimljivija je bila alberga u kojoj smo se nadali prenoćiti. Iako nas je jučer za večerom u katoličkoj albergi bilo tek šestero, nismo znali koliko je još hodočasnika zainteresirano za smještaj u albergi Sveta kuća milosrđa svetog Ivana koja broji svega devet ležaja po simboličnoj cijeni od 5 € (služe za održavanje prostora).

Nismo znali gdje se točno nalazi, samo da se moramo prijaviti u nekoj bolnici. Ispostavilo se da je alberga ustvari prostorija u prizemlju staračkog doma. Morali smo pričekati 14 sati da bismo se mogli prijaviti. Ondje smo zatekli Amerikanca Larrya i Španjolca José Antonia koji su se već smjestili. Prostor je ugodno klimatiziran, s kupaonicom i toaletima u blizini blagovaonice koju koriste štićenici Doma. Kreveti su udobni, a dobili smo i čistu mirisnu posteljinu i deke.

Pridružile su nam se još dvije Njemice s kojima smo dijelili albergu prije dva dana. Hodaju svaka svojim tempom a onda se nađu u prenoćištu. Svenia je studentica engleskog i španjolskog jezika koja je jednu studijsku godinu provela u Madridu. Nakon tog iskustva odlučila je ishodati svoj prvi Camino. Zanimljiva je, druželjubiva i draga, sa svakim se trudi pričati na njegovom jeziku. Nada se jednoga dana predavati jezike u srednjoj školi ili u školi za strance. Njena prijateljica Maril nedavno je završila fakultet poslovnih komunikacija i trenutno je u potrazi za zaposlenjem. Odlučila je najprije uzeti malo vremena samo za sebe. Kažem joj kako je Camino najbolje mjesto za razmišljanje o životu i da će joj se sigurno nešto otvoriti.

Lijepo je čuti kako na život gledaju mladi ljudi i mogu reći da su vrlo odgovorni. Drago mi je što ih ima puno na Caminu jer s njega se mogu vratiti kući samo kao bolji ljudi.

A u staračkom domu i nije loše. Mirno je, imamo sve što nam poslije dugog hodanja treba i, što je najvažnije, uživamo u druženju, smijemo se i upoznajemo jedni druge.

Bom Caminho!

(Biljana Miložić)