Vrtić za hodočasnike
Napustivši ugodni starački dom koji nam je noćas pružio utočište, zaputili smo se prema obližnjem mjestašcu Escapães. Ondje smo prošli pored dječjeg vrtića Santo Antonio - Casa da Arvore ( kućica na drvetu). Vrtić je, kao i svi drugi, veselo razigrano mjesto, ali ovaj je po nečemu poseban. Već s ograde poziva vas šarenim plakatom u "albergu" za hodočasnike. Vaše je samo da zastanete i pozvonite na zvono. Unutra vas, kako su vam zajamčili na plakatu, čeka iznenađenje.
Uobičajeni scenarij je da vas "učiteljice" iz "male škole" ljubazno pozovu da uđete, ostavite ruksak, ponude šalicom kave ili čašom hladne vode, a možete i koristiti toalet. Onda vas uvedu u učionicu gdje vas radosno pozdravi skupina od dvadesetak djece u dobi od 3-5 godina. Otpjevaju vam pjesmu dobrodošlice sa zgodnom koreografijom, nakon čega slijedi upoznavanje. Jedan po jedan predstavljaju se imenom i brojem godina, a onda se i vi trebate predstaviti njima (tako da vas razumiju, naravno). Uvijek imaju dodatnih pitanja o vama, zemlji iz koje dolazite i to je onda najzanimljiviji dio druženja. Zatim se upišete u knjigu dojmova i dobijete dječji pečat i informaciju o tome kako je nastala ideja o ovoj dobrodošlici.
Kako Camino ruta prolazi ispred vrtića, djeca i njihovi učitelji često su kroz prozor gledali uznojene hodače s ruksacima. Jednog kišnog jutra prolazila je mala skupina hodočasnika prekrivena kabancama. Iz vrtića su ih, vidjevši ih tako mokre, pozvali da se zaklone od kiše pod trijem. Iako su govorili različitim jezicima, ubrzo su otkrili da su neki od tih hodočasnika došli iz relativno bliskih i poznatih zemalja, kao i to da mnogi od njih imaju djecu koja su također nekad išla u vrtić.
Od tog dana nastavnici su odlučili da će u svoju svakodnevnu rutinu uključiti i dobrodošlicu hodočasnicima i pozivati ih da upoznaju vrtić.
S druge strane djecu tako uče da svakog čovjeka, bez obzira od kuda dolazi, kojim jezikom govori, koje je boje kože ili vjere, treba prihvaćati s poštovanjem i uvažavanjem. Vaša je nagrada ponovo vidjeti svijet dječjim očima.
Da, tomu se veselilo ono vrtićko dijete u meni, ali nismo imali sreću. Vrtić privremeno ne radi i ovo će iskustvo, na žalost, ostati samo na razini pročitane preporuke nekog tko je doživio tu radost susreta s djecom. A vi, ako vas Camino pozove i nađete se na ovoj ruti, nemojte proći pored vrtića a da im se niste javili! Dobit ćete puno više od usputnog osvježenja. Sjetit ćete se tko ste bili dok niste postali ovo što ste sada i prigrliti ono iskreno i jednostavno dijete u sebi.
Bom Caminho!
Ekipa iz staračkog doma
Zaustavili smo se u Grijú, u staroj župnoj albergi. Kako smo došli prvi, mogli smo birati spavaonicu. Ubrzo su nam se pridružili sada već stalni cimeri, Španjolac José Antonio i Amerikanac Larry. Smiješni su njih dvojica, hodaju zajedno zadnjih tjedan dana a uopće se ne razumiju već komuniciraju preko glasovnog prevoditelja. Napokon se pojavljuju i one koje vole dugo spavati pa uvijek kreću posljednje, simpatične Njemice Svenia i Maril, uspuhane i crvene od sunca. Dolazi još nekoliko hodočasnika koje do sada nismo viđali, pa je poprilična gužva. Nakon kraćeg odmora, Svenia nas zove na zajedničko fotografiranje. Odabrali smo kuhinju jer jedino tu svi stanemo. Fotografiranje je trajalo i trajalo jer svatko je od nas želio imati fotku na vlastitom mobitelu. Bilo je svakakvih fotki, slučajno okinutih, nenamještenih, samo sa Marilinom kosom koja prekriva ostala lica, sa smiješnih facama... Smijali smo se kao ludi, baš nas je to fotografiranje razveselilo. I, eto, bili smo poput one dječice iz vrtića iz prethodne priče.
Sutra stižemo u Porto i za nastavak Camina svatko ima drugačije planove. Za slučaj da se sutra više ne vidimo, izgrlili smo se i izljubili za rastanak kao najbolji prijatelji. Ostat ćemo jedni drugima u lijepom sjećanju - luda ekipa iz staračkog doma.
Kako je danas svetkovina Presvetog Srca Isusova kojem je posvećen cijeli hrvatski narod, želim svom narodu i svojoj domovini da ih ono čuva i uvijek nad njima bdije. BVB 
(Biljana Miložić)
