Noćas sam opet imao borbe s komarcima (te beštije nikako da me puste na miru - ako ima jedna, dvije, pet ili deset osoba u prostoriji, svejedno će grickati samo mene), ali unatoč tome svejedno sam dobro spavao. Taman je svanulo i krećemo cestom prema izlazu iz grada, nekakva je zapara i nema daška vjetra. Imam osjećaj kao da se nalazim u oblaku ili močvari ali nigdje za sada ne vidim maglu. Kad se dobro razdanilo vidim da je u stvari oblačno i kako se primičemo šumi, sve smo bliži magli. Ulazimo u šumu eukaliptusa, napustili smo asfalt i prebacili se na makadam. Blago se penjemo dok je magla sve gušća. Uffffff, baš nema zraka, znoj nas probija sa svih strana kolika je sparina. Baš smo ulijepljeni i razmišljamo da li bi trebalo staviti zaštitu od kiše na rance kako nam stvari ne bi bile vlažne.

Kada smo se popeli do malog prijevoja, konačno osjetimo blagi povjetarac. S druge strane vidimo prvo mjesto koje se također nalazi u sumaglici ali nekako je prozračije i nije tolika sparina. Ponovo smo na asfaltu, znamo da će ga danas biti u izobilju ali tako je kako je, jednostavno prilagodiš se i hodaš dalje.

Lijepa su mi ta stara portugalska sela, puna su starih plavih keramičkih pločica (azulejosi) koje posjeduje skoro svaka kuća. Neke su tako dobre da izgledaju kao umjetničko djelo, svaka (starija) kuća je posebna po nečemu. Neke imaju berače naranči, neke kako se pekao kruh, neke imaju radove u polju, vidjeli smo i cijelu crkvu oblijepljenu takvim pločicama s uzorkom.

Prolazimo kroz industrijsku zonu i nekakav sportski kompleks, vidimo da imaju i zatvoreni bazen. Postaje dosadno a tabani nam već vrište od previše betona i asfalta. Nakon toga ponovo se lagano spuštamo prema malo većem mjestu, opet idemo cestom koja nije previše prometna ali se nema baš nešto za vidjeti. Ostaje nam zadnjih pet kilometara ali opet kroz dugačku i sumornu industrijsku zonu. Ova cesta je vrlo prometna ali ima zaustavne trakove s jedne i s druge strane. Provjeravam aplikaciju, na dobrom smo putu (i žute strelice i putokazi upućuju na isto). Malo mi je previše prometa, pa čisto da provjerim. Stižemo u grad i prelazimo rijeku mostom kako bismo došli do centra grada. Ovdje sunce već dobro grije, vidimo na ljekarni da je 32° C. Još samo kilometar prema izlazu iz grada i dolazimo do naše alberge. Naporan dan sa samim asfaltom i dosadnim industrijskim zonama, ali i to je Camino i tako ga treba i živjeti .

(Ivica Miložić)