Danas je jedan od onih dana kad se nisi naspavao, kad je cijelu noć bilo vruće a sparina neizdrživa. Spavali smo u centru grada i to je super, u starom pansionu s kraja 19. stoljeća i to je super, na četvrtom katu (preko puta crkve), e to nije super. Ideš stepenicama do četvrtog kata (starim visokim drvenim škripavim) i ulaziš u potkrovlje (ono što mi zovemo golubnjakom). Prozor je toliko malen da sam jedva gurnuo glavu kroz njega, ispred mene kamena ornamentika (zid sa šiljcima, gravurama i ostacima drvene građe i slomljenih crijepova od prošle restauracije) a lijevo i desno krovovi. Između tog zida i krova je toliko malo prostora da bi mi i mačka pozavidjela kako sam uopće uspio proturiti glavu.

Krovovi sa svojim prelijepim isklesanim tetraedrima u kamenu i bordurama u obliku završne ograde cijeli su dan upijali sunčeve zrake i toplinu kako bi sada, uvečer, lijepo isijavali cijelu noć. U sobi je vruće kao da si u tropima, jedino što nam je beskrajno pomoglo je bio mali ventilator koji je glumio klima uređaj. Jedva smo zaspali (oko tri ujutro) i jedva smo se ujutro probudili za polazak oko pet i dvadeset. U samom gradu je svježe i dobro je za hodati, jedino je problem što mi "duša spava".

Spuštamo se prema rijeci gdje je još ugodnije.Srećemo naše Talijane koji su također spavali u gradu pa se opet srdačno pozdravljamo. Na izlazu iz grada nastavljamo cestom i cijelo vrijeme hodamo asfaltom. Prvih desetak kilometara nije baš impresivno jer si više-manje na staroj asfaltnomj cesti. U drugoj polovini puta svaka dva, dva i pol kometra ukaže se neko mjesto ali rijetko da ima bar ili trgovinu. Keramičke pločice (azulejos) po kućama su mi super jer izgledaju autohtono i kao mala remek dijela.

Opet je vruće tako da nam je sve teže za hodati. Morali smo se više puta zaustaviti kako bi se ohladili i skupili još malo snage za kraj. Što reći za današnji dan? Asfalt, asfalt i opet asfalt, vrućina koja te iscrpi do krajnjih granica ali si na kraju ipak sretan jer si ishodao još jedan dan i znaš da si bliži svom konačnom cilju.

Draga Marijana, ovaj smo dan posvetili tebi i nadam se da će sve izaći na dobro, mislimo na tebe cijelo vrijeme i želimo da se što prije zdrava vratiš doma .

(Ivica Miložić)