Legenda o pijetlu
Bila je to najnezanimljivija dionica Portugalskog puta dosad. Beskrajni kilometri ceste uz buku prometa umjesto cvrkuta ptica, miris benzina umjesto mirisa bora i eukaliptusa, nepodnošljiva vlaga u zraku koja sve lijepi uz tijelo i dosadne industrijske zone na ulazu u gradove.
Kada toliko vremena hodaš cestom, svaki dolazak u najmanje mjesto ili zaselak pričinjava ti radost. Toliko lijepih kuća s uređenim okućnicom i s pregršt sitnih detalja nismo se nagledali ni na našem Caminu iz Osijeka do Santiago de Compostele. Azulejosi su mi i dalje favorit pa ih stalno fotografiram (ne mogu si pomoći!) i uvijek pronađem neki koji još nemam u kolekciji. Zanimljivi su mi i krovovi kuća i crkvica s različitim vjetrokazima, najčešće u obliku pijetlova.
Pijetao (Galo de Barcelos) jedan je od najpoznatijih simbola Portugala. Priča potječe iz Barcelosa, grada 50 km sjeverno od Porta (na Caminho Central ruti). Prema legendi, jedan je hodočasnik na putu u Santiago de Compostelu nepravedno optužen za krađu i osuđen na smrt. Kao dokaz svoje nevinosti rekao je da će pečeni pijetao koji je stajao na stolu suca zapjevati u trenutku njegovog smaknuća. Legenda kaže da je pijetao zapjevao pa je hodočasnik bio pošteđen smrti. Od tada je Galo de Barcelos postao simbol sreće, poštenja i pravde i zaista ga možete vidjeti na svakom koraku.
Tako nam malo treba
Hodanje dosadnom industrijskom zonom prije Águede već nas je ubijalo. Baš kada sam razmišljala kako nam današnji dan nije donio nikakav zanimljiv susret (osim s našim Talijanima na usputnoj kavi, naravno), dogodilo se nešto neočekivano. Hodali smo zaustavnim trakom uz prometnu cestu. Stotinjak metara ispred nas zaustavio se auto i upalio sva četiri žmigavca. Pomislili smo da je u kvaru ili je stao kako bi nešto istovario. Kada smo krenuli prema njemu s namjerom da ga zaobiđemo, on je polako krenuo prema nama, pokazujući nam rukom da stanemo. Prišli smo vozilu, a vozač srednjih godina otvorio je suvozačev prozor i upitao: "Camino de Santiago?". Kada smo mu potvrdno odgovorili, rekao je: "Imam nešto za vas". Pružio je svakom zatvorenu vrećicu s nečim hladnim. Zahvalili smo se, iznenađeni njegovom gestom, a on je samo odvratio: "Bom Caminho!" i odvezao se cestom. Zbunjeno smo stajali uz rub ceste držeći u ruci poklone koji su izgledali kao lunch paketi. U svakoj je vrećici bila bočica hladne vode, jabuka i podsjetnica. Nedaleko tog mjesta naišli smo na firmu s podsjetnice koja se bavi analizom vina.
Na mjestu na kojem nismo ništa očekivali, nepoznat čovjek učinio nam je divnu gestu. Poklonjena jabuka i bočica hladne vode dovoljne su za okrjepu tijela i da ispune radošću dušu umornog hodočasnika. "Tako nam malo treba da budemo sretni", pomislim dok mi je usta ispunila slatkoća jabuke, slađa od najslađeg slatkiša.
Bogu hvala na dobrim ljudima koji brinu o drugima!
(Biljana Miložić)
