Danas je bio u najmanju ruku čudan dan jer smo iz vrućine uletjeli u maglu i svježinu, a dodatno nas je osvježavao vjetar s Atlantika. Ustali smo prije svitanja jer Porto je ogroman grad i htjeli smo što prije izaći iz njega kako bismo osjetili obalnu rutu. Na naše veliko iznenađenje, kako smo se spuštali prema Atlantiku počinjala se pojavljivati magla. Sve je gušća, ljepljiva i hladna. Dodatnu slabu vidljivost potpiruje stalni zvuk brodova koji koriste sirenu za maglu. Ništa se ne vidi prema oceanu, samo osjećamo oštar miris ribe na svakom koraku i vjetar koji taj vonj nosi unaokolo. Slika koju vidim pred sobom podsjeća me na popularne engleske serije o malim ribarskim selima, njegovim stanovnicima i životu u tim sredinama.
Galebove ne vidim ali ih čujem cijelo vrijeme a obala ispred nas i most kojim smo prešli preko zaljeva prošarana je njihovim izmetom i ostacima neprobavljene ribe. Sveže je, čak i malo prohladno i nikako da se adaptiram na novonastalu situaciju. Kad se sjetim onih silnih brda, uspona i spustova, šume i prirode a ovdje sve blješti bijelom gustom maglom kao da smo otvorili neku novu dimenziju.
Hodamo uz pijesak i sad već vidimo obalu i ocean kako uz velike valove bijesno udara u obalu. Sve je ravno, za sad bez ikakve elevacije, imam osjećaj da nam noge same lete, bez opterećenja. Počinjemo hodati drvenim stazama koje se pružaju u nedogled, magla se podigla i sada jako dobro vidimo obalu i priobalje. Ima jako puno stijena i dosta ljudi koji s ležaljkama i suncobranima žure na plažu. Nije mi jasno kamo toliko žure, jedva da se podigla magla i još uvijek je sve nekako u sumaglici. Valjda je to ovdje tako, čim se makne magla nastupa sunce. Na žalost i bi tako, sunce se probilo i počinje pržiti. Problem s ovom obalnom rutom (koliko smo dosad vidjeli) je taj da nigdje nema hlada, sve je otvoreno bez i jednog drveta. Mjesta se izmjenjuju jedno za drugim, više nismo ni sigurni dokle smo došli, ima puno barova, restorana i, ono što mi se posebno svidjelo, fontane s vodom i wc-om. Lijepo je hodati i kilometri se samo množe. Odmah nakon nekoliko kilometara rekli smo da nećemo stati gdje smo mislili nego ćemo ići dokle nam se bude hodalo. Svako malo veće mjesto ima albergu i po aplikaciji nisu previše skupe, tako da možemo stati gdje i kada hoćemo.
Cijelo vrijeme hodanja razmišljali smo kako je ova ruta baš za nas i ako bude neki smještaj popunjen, jednostavno ćemo nastaviti dalje dok god ne nađemo nešto za sebe. Ne čini mi se da ima previše hodočasnika, sreli smo ih desetak (vrijeme će pokazati) i mislim da bar u ovoj prvoj fazi neće biti problema. Na jednoj banderi prije samog ulaska u grad vidimo naljepnicu koja nas odmah asocira na domovinu, izgleda da je naš Antiša bio vrijedan na prošlogodišnjem Putu. Stižemo u grad Vila do Conde gdje planiramo ostati i potražiti albergu. Otvorimo službene stranice grada i pročitamo komentare ljudi koji su tamo spavali (loši komentari) pa ipak odlučujemo nastaviti dalje. Sljedeći grad udaljen je samo tri kilometra pa odlučujemo do njega. Odmah po dolasku vidimo da grad živi kao da nije nedjelja. Ulice su pune ljudi i obučeni su u neku tradicionalnu nošnju. Saznajemo da je ovdje velika fešta i da je sv. Petar zaštitnik toga grada. Znali smo da smo trebali doći ovdje! 
(Ivica Miložić)
