Zatvorili smo vrata alberge i izašli na ulicu. Osjeća se još u zraku da je sinoć bila fešta u gradu. Usput još vidimo da gore svjetla ukrasa koji su postavljeni za tu prigodu. Svježe je, puše lagani vjetar s oceana i, naravno, magla je, siva, mokra i ljepljiva. Vjetar donosi miris soli i niskog raslinja koje cvjeta po pijesku u kojem prevladava miris smilja. Hodamo podaskanim putem uz Atlantik. Mislio sam da su tu stazu napravili zbog hodočasnika, trkača rekreativaca i hodača, ali bio sam u krivu. Drvena staza napravljena je zbog očuvanja eko sustava koji se tu proširio po pijesku i zaštite dina od rasipanja i raznošenja vjetrom.
Današnja nam je staza prošarana podaskanim putovima i dio hodanja kroz šumu bijelim putovima koji se nakon nekoliko kilometara ponovo križaju s onim podaskanima. Pomalo je monotono jer je rano i još ništa ne radi. Treba nam kava da nas malo prodrma i razbudi jer smo se uljuškali u zvukove vjetra i valova. Prošli smo prvih desetak kilometara i vrijeme je da stanemo malo, nešto pojedemo i odmorimo se. Još uvijek ništa ne radi, nastavljamo dalje, slijedeće mjesto nam je nakon četrnaest kilometara. Mijenja nam se ruta, idemo malo prema unutrašnjosti tako da se mičemo od pijeska i dasaka. Dolazimo na bijelu šljakastu cestu. Ovdje sunce puno jače prži (vjerojatno zato što nema vjetra s Atlantika da nas hladi) i nije više tako ugodno za hodati. Malo je hlada pa je još gore a onaj bijeli put kao da dodatno još isijava toplinu iz sebe. Stižemo do mjesta sa prelijepom crkvom (vidi se da je novijeg datuma) i s jako lijepom unutrašnjosti ali caffe-bara nigdje na vidiku. Prošli smo cijelo mjesto, čak i pitali jednu mlađu ženu, ali od bara ništa. Što je, tu je, sljedeće mjesto je na devetnaest kilometara i to je već malo veći grad. Ako tu nema kafića, onda smo stvarno u banani. Prelazimo rijeku Cavado dugačkim čeličnim mostom koji, onako na prvu, podsjeća na željeznički most. Nakon mosta dolazimo do asfalta i stajemo do alberge / prodavaonice suvenira da malo vidimo čega sve ima. Stvarno ima zgodnih stvari ali su cijene bar tri puta veće nego u gradu (ipak se to nalazi na Putu, a imaju i osvježavajućih pića). Konačno stižemo u grad Esposende koji ima sve sadržaje i odmah čim smo ušli hvatamo prvi kafić i sjedamo na kavu. Poslije dobrih 45 minuta odlučujemo krenuti i ishodati još tih nekoliko kilometara kako bismo došli do naše alberge. Stigli smo, ima već dosta ljudi ali nikoga ne prepoznajemo s Puta. Nije nam ni važno, samo da se dokopamo tuša i kreveta a poslije ćemo potražiti nešto za klopu.
(Ivica Miložić)
