Mir

Iako se naš Put danas ni u jednom trenutku nije dotaknuo obale pa smo bili uskraćeni za poglede na Atlantik, radost nam je pričinjavalo hodanje kroz prekrasne šume. Zelenilo, cvrkut ptica, šum slapova, predivni mirisi i (uglavnom) odsustvo ljudi značili su Mir. Mir koji se polako uvlači u dušu, koji želimo zadržati da nam traje, Mir kojeg želimo prenijeti drugima. I jednoj nama bliskoj osobi trebao je Mir jer čekala ju je teška i neizvjesna operacija. U mislima i molitvama prenijeli smo joj naš Mir i sve je, Bogu hvala, prošlo dobro.

Mirno je bilo i u prekrasnoj crkvi São Tiago de Castelo do Neiva u kojoj smo zastali, pomolili se i zapalili svijeće za sve žive i pokojne koje na ovom hodočašću nosimo u srcima. Iako je crkva izgrađena ili preuređena u kasnijim stoljećima, čuva staru tradiciju i duhovnu atmosferu povezanosti s hodočasničkim putem. Vjeruje se da se ovdje nekada nalazila prva župa u Portugalu posvećena sv. Jakovu, osnovana još 862. godine. Zato bi svaki hodočasnik trebao odvojiti malo vremena za ovo posebno mjesto.

 

Blagoslov za troje

Željeli smo na kraju hodačke rute stići u Albergue de peregrinos São João da Cruz dos Caminhos u gradu Viana do Castelo na rijeci Limi. Trijumfalno smo umarširali u grad Eiffelovim mostom dugim 560 metara koji je imao čast biti sagrađen čak deset godina prije Eiffelovog tornja u Parizu.

Uspjeli smo bez problema uhvatiti mjesta u albergi, čak smo ušli među prvima, iako smo putem sreli puno više hodočasnika nego prethodnih dana. Ovo je religiozni hodočasnički dom pod upravom karmelićanskog samostana Convento do Carmo. Nalazi se u sklopu samostana i crkve Igreja de Nossa Senhora do Carmo (Igreja do Carmo) izgrađene 1621. godine.

Čim su nas po posebnom protokolu pustili unutra, prvo što smo osjetili napustivši vrelinu i buku ulice bio je Mir. Posebno je ovo mjesto, drugačije od ostalih albergi. Nas nekoliko parova dobili smo posebne spavaonice sa po dva kreveta, ali samo s otvorom, bez vrata, dok su ostali bili raspoređeni po višekrevetnim sobama i boksovima. Svaka spavaonica ima ime. Nama iznad uzglavlju piše riječ ESPERANÇA (nada). Ugodno je svježe, prozračno i vrlo čisto. Dok hodate, pod nogama vam škripucka stari lakirani parket dok vas sa zidova promatraju sveci.

Unatoč umoru (danas gotovo da nismo stali jer nismo imali gdje; prvu kavu mogli smo popiti tek u mjestu znakovitog imena Chafé), željela sam u 19 sati otići na svetu misu i hodočasnički blagoslov u našu crkvu. Iznenadilo me što sam ondje zatekla samo starijeg hodočasnika, Japanca. Ubrzo nam se pridružila još jedna djevojka. Nas troje sjedili smo u tišini male crkve, svatko u svojoj praznoj klupi zadubljen u molitvu, čekajući da se nešto počne događati. Kada se napokon pojavio stariji svećenik odjeven u običnu odjeću, prišao nam je i upitao kojim jezikom se služimo, ponudivši nam francuski (ne), talijanski (ne), španjolski (samo ja) i portugalski (ne). "Znači engleski?", upita nas. Svi troje potvrdno kimnemo glavom, na što nam na španjolskom odvrati da on ne govori engleski i da će nam stoga samo udijeliti hodočasnički blagoslov. Nakon toga je ponovo nekamo nestao, ostavljajući nas još zbunjenijima nego što smo bili. Vratio propisno odjeven s papirom u ruci na kojem je pisao tekst molitve na engleskom jeziku i pozvao nas da priđemo oltaru. Svi troje uglas smo pročitali molitvu, što nije bilo lako jer je gotovo svaka druga riječ bila išarana i prepravljana rukom. Nakon toga nas je poškropio svetom vodom i na kraju samo rekao: "Sada možete ići u Santiago", okrenuo se i otišao u svoje odaje. Mađarica me zbunjeno pogledala. "Ovo je najkraća misa na kojoj sam bila i najbrži blagoslov ikada", kažem simpatičnoj djevojci, na što se obje nasmijemo. Duže smo se nas dvije družile u holu ispred crkve nego što je sve trajalo. Jasmina je upravo završena profesorica engleskog i mađarskog jezika koja je odmah dobila i posao u srednjoj školi u Budimpešti. Prvi je put na Caminu i sviđa joj se. Pričamo o svemu, zaboravljajući na umorne noge, vrućinu i to što svete mise nije ni bilo. Na kraju smo obje zaključile da je svaki blagoslov dobro došao.

Mir je ono što ćemo ponijeti i s ovog lijepog mjesta, Mir koji i jedni drugima možemo dati. Šteta što nitko iz alberge pune hodočasnika nije osjetio potrebu za takvim blagoslovom.

(Biljana Miložić)