On se pobrine za svoje
Vigo, osim po lijepim starinama, nije baš bio grad po našem guštu. Prevelik je, nemiran, s neprestanom gužvom i prebučan. Takva je bila i protekla noć u kojoj skoro uopće nisam oka sklopila, a vjerujem da su i drugi cimeri imali isti problem. Buka prometa, najviše od rondanja motora, cjelonoćno urlanje mladih na trgiću ispod prozora i nesnosna sparina u sobi u kojoj se jedva dalo disati potpuno su pokvarili onaj prvi pozitivan dojam o albergi. Inače nemamo problem s noćenjem u najjeftinijim prenoćištima i dijeliti prostor s puno ljudi jer nismo previše zahtjevni, ali ova je noć bila baš teška, a treba se dići rano ujutro dok još nije vruće i nastaviti hodati.
Što hodati, penjati se gotovo okomito uzbrdo na više mjesta (ali smo zato bili nagrađeni predivnim pogledima), a onda se opet strmo spuštati nizbrdo. Jedva sam funkcionirala, oči su mi se sklapale od neprospavane noći, a sparina se i dalje lijepila za nas.
Dan nas je ipak iznenadio svojim preokretima, kako zamjenom beskrajnog hodanja ulicama grada onim kroz prekrasnu šumu s izvorom i slapovima, tako i totalnom promjenom hodograma do Santiaga. Priroda uvijek izmami najbolje od nas, pa nas je tako potaknula na razmišljanje o promjeni planiranih kilometara po danima hodanja do Santiaga. Nas smo dvoje već dobro uigrani tandem, slično razmišljamo i znamo se prilagoditi situaciji. To najčešće rezultira potpunom promjenom plana 'u hodu'. E, danas je bio baš taj dan! Odlučili smo ostaviti najmanje kilometara za ulazak u Santiago jer se iz njega prebacujemo na Camino Ingles. To je značilo da od danas moramo povećati zamišljenu dnevnu kilometražu i pronaći gradiće s albergama ili jeftinim smještajem u kojem ćemo uhvatiti krevete (standardna gužva posljednjih dionica svih Camino ruta).
Umjesto do Redondele na kraju smo odlučili hodati do mjesta Pontesampaio. Na usputnoj kavi nazvala sam pitati za krevete u jedinoj (privatnoj) albergi u tom mjestu i posrećilo nam se. Čovjek nam je ponudio jedinu preostalu trokrevetnu sobu po cijeni dvokrevetne. Bili smo sretni i odmah smo krenuli žustrije hodati da što prije stignemo. Mjesto nas je oduševilo na prvi pogled, osobito stari srednjovjekovni most preko kojeg smo izašli iz Arcade i kupalište na rijeci Verdugo na kojem su se brćkali mještani.
To je to, to je razlog zašto smo poželjeli doći baš ovdje!
Na vratima alberge začujemo poznate riječi. Sve ove dane nismo sreli nikoga od Hrvata na Putu. Upoznajemo Marinu, Srpkinju iz Beograda. Krenula je danas iz Viga i ovo joj je prvi Camino, ne računajući prethodni koji je završio nakon povrede već prvog dana. Upoznajemo se kasnije u kuhinji, pričamo o svemu, čak i o politici koja nam nije omiljena tema ali o njoj imamo ista gledišta. Zanimljiva je, druželjubiva i slično razmišljamo o životu. Podsjetilo nas je to na naš susret sa Snežanom Radojičić u Finisterri prije sedam godina.
Nismo se ni istuširali, na brzinu smo nešto pojeli i požurili potražiti svoje mjesto (ne 'pod suncem' jer nam ga je dosta) u rijeci. Voda je predivna, rječna pomiješana s morskom iz Atlantika, pod nogama pijesak, a pogled je na stari most. Nismo izlazili iz vode dobra dva sata, dok se nismo dobro istoćali.
Stvarno nam je malo potrebno za sreću. Po tko zna koji put osvjedočili smo se da ne treba uvijek sve isplanirati niti se striktno držati plana. Najbolje stvari dogode se usput, dok ih ne planiramo, a On se uvijek pobrine da dobijemo ono što nam treba.
Buen Camino!
(Biljana Miložić)
