Kakav ludi dan iza nas, a tako je sve lijepo počelo ujutro kada smo se probudili. Dan kao za poželjeti, krajobraz prekrasan a sa Atlantika puše hladan vjetar ali onako konstantan, što bi naši ljudi u Slavoniji rekli "k'o na motoru". Ljudi koji su na šetnji uz ocean u dugim su rukavima i dugim hlačama (neki su imali i jakne) a nas dvoje k'o narodni heroji. 
Nije nam hladno jer hodamo i molimo Boga samo neka tako ostane cijeli dan, samo neka ne prži da moramo oblačiti košulje i stavljati kape na glavu.
Staza uz ocean je prekrasna, kombinacija dasaka i kamene staze, nešto malo i asfalta. Prolazimo prvih desetak kilometara ali nigdje bara ni kave (navikli smo već pa nam nije frka). Idemo dalje, već će negdje iskočiti. Odabrali smo ne ići standardnom rutom nego onom neobilježenom uz ocean. Pratimo stazu uz more i u jednom nas trenutku staza vodi prema nekom naselju. Smjerokaz govori da moramo uzbrdo i da ćemo doći do starog svjetionika. Odlična atrakcija, baš smo se obradovali, već smo vidjeli uz put nekoliko starih obrambenih kula, nekoliko vjetrenjača i ovo bi bilo baš nešto onako za kraj. Penjemo se u neko seoce uz brdo, penjemo, mislim si - ima logike...Svjetionik mora biti na visini kako bi ga svi vidjeli na moru. Nekoliko puta smo morali stati, tu nema vjetra da nas hladi nego borova šuma u kojoj je prilično zapara i vlaga. Pa nikako već doći do tog svjetionika. Put se ponovo oštro uspinje, srce mi tuče 100 na sat ali, hvala Bogu, došli smo skoro na vrh i sad hodamo hrptom. Nigdje tog nesretnog svjetionika! Mislim, dobro, bar smo sad na ravnom pa ću uhvatiti malo zraka. Vidimo ispod nas cesticu i kažem Bilji da hodamo po njoj, lakše je i sigurno vodi do svjetionika. Lijepo građen put i dolje vidimo da usporedo hodamo uz ocean samo smo tristotinjak metara iznad njega. Iza nas sustiže nas mlađa žena (pogledava aplikaciju) i pita nas za put. Ne znam ni ja, tražimo svjetionik. Žena nas pogleda zbunjeno i pita: "Kakav svjetionik?". Kao, utvrde i mlinova su uz ocean, a to gore su samo reperitori. Negdje je pogrešno skrenula i završila na brdu. Uffff, (malo je reći da sam poludio), gledamo aplikacije (naravno, nema interneta), malo njenu, malo moju, ne kužimo gdje smo fulali. Ništa, odnosno mi iz ovih stopa natrag na ocean. Ali ne ide to tako, same stijene... Ništa...Pratimo neku prašnjavu stazu strmo kroz šumu i čini mi se da vodi dolje na cestu. Tako nam i treba kad hodamo neobilježenim stazama, još želimo istražiti kojekakve atrakcije!
Nakon dobrih pola sata konačno preko neke livade i privatnog vlasništva uspijemo ponovo doći na daske koje vode stazom uz sami Atlantik. Dobro smo se satrali ovih sat i nešto vremena a nismo vidjeli ni S od svjetionika. Nakon skoro devetnaest kilometara, na plaži ugledamo bar i konačno sjednemo na kavu. Ostaje nam još oko sedam kilometara do Caminhe gdje bismo trebali večeras prespavati i sutra ujutro taxi - boatom prijeći u Španjolsku.
Stižemo do naše današnje destinacije i idemo do alberge. Na vratima nas dočekuje gospođa i kaže da je alberga puna, nema više mjesta. Pogledamo se i kažemo ništa, idemo dalje. Čekali smo taxi - boat oko pola sata jer je vozač bio na ručku. Sjedamo u malo veći čamac i prelazimo u Galiciju. Sunce sad već dobro prži a hlada nigdje, sugeriraju nam da idemo na lijevu stranu uz obalu da je jako lijepo (i kilometar duže) ali ipak ima malo hlada kroz šumu. Poslušati smo i krenuli. Stvarno je lijepo ali nema ni daška vjetra. Bilo je lijepo ponovo hodati po daskama i kroz šumu dok konačno nismo došli do grada A Guarde. Dolazimo do prve alberge, na vratima piše da je popunjena, žurimo odmah (nekoliko stotina metara dalje) do druge, ulazimo u prostorije onako znojni i ljepljivi i vidimo nekoliko ljudi sjedi s ruksacima na klupi i čekaju. Ne kužim o čemu se radi, pitamo hospitalera ima li mjesta, a ona kaže ima još nekoliko mjesta na gornjim krevetima (mora ih točno prebrojati da vidi koliko ih ima). E sad mi je stvarno dosta, skidam ranac, i vadim mobitel, gledam privatne smještaje i nalazimo si jedan preko Bookinga. Dolazimo do hotela i uzimamo si rezerviranu sobu. Ako je mi danas nismo zaslužili, ne znam tko je... Stvarno je ovo bio lud i neobično dug dan ali i podsjetnik da bi nam ovako moglo biti svaki dan.
(Ivica Miložić)
