Poučeni iskustvom prepune alberge u kojoj neki i nisu pronašli mjesto, odlučili smo danas krenuti još ranije. Jučer je u albergi bilo poprilično kaotično, ljudi su non-stop pristizali i za kratko vrijeme alberga je bila prepuna. Nekoliko njih nije dobilo mjesto pa su morali posegnuti za nekim drugim rješenjima. Mislili smo da će danas biti isto, možda i gore. Zato krećemo još po mraku da bismo što prije ishodali današnju dionicu Puta.
Odmah iz mjesta krećemo polako uzbrdo, u početku nije tako strašno ali uspon traje li ga traje. Lijepo je za hodati jer je relativno svježe, ima i malo sumaglice ali ništa strašno, vidljivost je dobra i krećemo se kroz šumu. Razdanjuje se i ptičice su vrlo aktivne, svaki naš korak prate pjesmom. Treba nam doza kofeina koja se nalazi negdje na pola puta. U planinama smo (ne znam zašto se to zove obalna ruta) i prolazimo dosta manjih sela. Ni u jednom nema kafića. Hodamo uz rječicu i njezine slapove. Prizori su prelijepi tako da pravimo hrpu fotki. Ponovo se penjemo uzbrdo i dolazimo do drugog mjesta. Vjeruje se da se ovdje nalazila najstarija crkva posvećena sv. Jakovu u Portugalu (9 st.). Uzimamo svježe vode i idemo u novu crkvu pomoliti se našem zaštitniku i udariti pečat u Credencial.
Ponovo se penjemo još oštrije prema šumi eukaliptusa. Ona je puno gušća pa je velika zapara i nema zraka. Konačno, nakon gotovo 14 km neprestanog hoda stižemo do prvog bara i sjedamo na kavu. U baru ima dosta hodočasnika ali mi nikoga ne poznajemo. Odakle samo izviru toliki ljudi? Sad nam je još veća frka jer u gradu u koji idemo alberga ima samo 55 mjesta. Ma briga nas, iovako smo se prepustili u Božje ruke pa neka nas On vodi. Vjerujemo da za nas ima poseban plan tako da bez puno stresa nastavljamo dalje. Opet dio staze idemo kroz šumu koja nas svojim dodatnim zvukovima posebno motivira za nastavak Puta.
Nemamo još puno, oko sat vremena do alberge, što uz temperaturu od 28 °C i nije baš malo. Ugledali smo dugački željezni most koji je dužine oko 500 m. Zeleno je tirkizne boje koja se stapa s bojom rijeke Lima koju premošćuje. Još samo malo, tješimo se, jer sunce nemilice prži a od hladovine ni H. Prelazimo i na kraju mosta vidimo crkvu uz koju je i alberga. Bogu hvala na još jednom ishodanom danu koji je bio zahtjevan, s puno uspona ali i s prelijepom prirodom koja je to sve nekako stavila u drugi plan.
(Ivica Miložić)
