U velegradu
Hodati ranom zorom dok su ulice grada puste i mirne, dok vam Put osvjetljavaju samo ulične svjetiljke, pravi je užitak. Nema one svježine na koju smo navikli prethodnih dana, čak je i Atlantik čudesno miran.
Najljepši dio današnjeg obalnog Puta bile su mi pješčane plaže uz ocean po kojima smo hodali, prekrasne stare građevine poput rimskog mosta preko rijeke Miñor s deset lukova (13. st.) u Ramallosi, fontane i stare vile.
Vigo, naše konačno odredište, najveći je (ali ne i glavni; to je ipak Santiago de Compostela) grad Galicije s oko 240.000 stanovnika. Naravno da ga nismo imali vremena cijelog ugurati u ostatak dana, ali ono što smo usput vidjeli i posjetili nakon odmora vrijedilo je truda i malo dodatnog napora nakon toliko kilometara Puta.
Naša velika moderna općinska alberga u luci pored šetnice koja može primiti stotinjak hodočasnika bila je ovaj put dovoljna za sve. U blizini je spomenik Julesu Verneu, piscu romana 20.000 milja pod morem (poglavlje svoga romana postavio je u Vigo).
Na brdu iznad grada uzdižu se lijepi ostaci tvrđave Castro iz 17. stoljeća. Nije bilo lako popeti se po puuuno stepenica uzbrdo i to po vrućini koja ni predvečer ne popušta, ali zato smo bili nagrađeni ugodnim okruženjem i fantastičnim panoramskim pogledom na čitav zaljev i grad Vigo. Nagradili smo se i sami sladoledom u restoranu na tvrđavi.
Od gore smo se strmo spustili u Casco Vello (Stari grad). Rekla bih da je to duša Viga koju morate doći osjetiti. Praza da Constitución srce je starog dijela grada u kojem se skriva konkatedrala Santa Maria. Lutali smo uskim uličicama promatrajući šarmantne kuće, male lokalne trgovine i brojne kafiće u kojima su ljudi uživali u večernjem druženju uz dobru hranu i vino.
Galicijska kuhinja poznata je po svojim specijalitetima pulpo a la gallega (hobotnica), empanada gallega, te lokalnom vinu Albariño. U Vigu postoji i jedna posebna ulica, Rúa das Ostras (Ulica kamenica), poznata po prodavačicama kamenica.
Morali smo pogledati i Iglesiu de Santiago de Vigo, crkvu posvećenu sv. Jakovu.
Nakon toliko lutanja požurili smo na večeru u našu albergu. Dok u polutami pretople sobe sređujem utiske današnjeg dana, izvana kroz prozor dopire jako svjetlo, buka prometa i žamor ljudi s ulica. Grad živi sto na sat i, čini mi se, da se nikad ne gasi. Svi oko mene već su se ugasili i blaženo hrču, njima svjetla i buka velegrada uopće ne smetaju.
Buen Camino, peregrini, zaslužili ste odmor od Puta! 
(Biljana Miložić)
