Susreti u Galiciji
Jutro u Galiciji bilo je okupano suncem i iznjedrilo prekrasne poglede na Atlantik. Spuštajući se iz grada prema obali, ugledali smo prvi kameni Camino stupić a malo dalje dočekao nas je hodočasnik Santiago.
Odnekud je dopirala poznata galićanska glazba. Vjetar s oceana donosio ju je prema nama, ali nismo mogli dokučiti izvor. Što smo dalje odmicali, to je glazba bivala glasnija.I onda smo je ugledali. Stajala je leđima okrenuta oceanu, kako bi vjetar s Atlantika nosio njenu glazbu daleko prema kopnu. Mlada žena odjevena u narodnu nošnju svirala je gajde i smiješila nam se. Stali smo uživati u glazbi i prekrasnoj kulisi, ubacili joj novčiće u kutiju i uslikali se s njom za uspomenu na taj čarobni trenutak zaustavljen u vremenu.
I nastavak Puta donio nam je brojne susrete. Popričali smo s ljubaznim Španjolcem Antoniom koji nam je prije nekoliko dana ustupio donji ležaj u albergi kako bismo mogli spavati na istom krevetu. Htjeli smo ga počastiti kavom, ali nikako nismo imali priliku.
Dok smo tražili kafić u gradiću Oia, naletjeli smo na mladu Čehinju s kojom dijelimo alberge posljednjih nekoliko dana. Gledala je u mene pa sam zastala misleći da me želi nešto pitati. "Trebaš li nešto?", zbunjeno me gledala. "Ne, mislila sam da ti mene nešto trebaš". Obje smo prasnuli u smijeh a onda je uzviknula: "Imaš dobre naušnice sa školjkama!". "Iz Santiaga su", odvratim a ona mi pokazuje svoje, vrlo slične. Ovjekovječile smo susret fotkom s naušnicama, neka se zna tko smo i kamo smo krenule.
Na putu prema samostanu sv.Marije u Oiji, ponovo smo susreli simpatičan bračni par s kojim se neprestano pretječemo na Putu i dijelimo alberge. Konačno smo se i s njima upoznali i popričali. Juan i Dalila su iz Perua i imaju već nekoliko Camina iza sebe. Hvalimo Juanov tradicionalni peruanski šešir na kojeg je ponosan. Peru nam je već dugo na listi želja, a i njih dvoje znaju za Hrvatsku. Zaželjevši smo si Buen Camino, jer tko zna da li ćemo se opet sresti.
Na prvoj kavi u Španjolskoj dobijamo uz piće tradicionalne tapase, ovaj put čips i dagnje s rižom i povrćem. Slatki mali zalogajčići, uvijek drugačiji, uvijek iznenađenje.
Usput se počinju pojavljivati moji omiljeni hórreosi, tradicionalna španjolska spremišta za žito, posebno česta u Galiciji, koja obavezno moram uslikati.
Tu su i specifični stari kameni križevi i kipovi svetog Jakova.
Ponovo se moramo priviknuti na kasnojutarnje otvaranje kafića i barova kao i na španjolsku siestu (u Portugalu je nema, skoro sve radi, čak i nedjeljom i blagdanima), kada gotovo ništa ne radi.
Najbolje od svega bilo je naše prvo kupanje u Atlantiku, koje smo jedva dočekali. Iako smo u Baionu stigli tek kasno popodne, osvježenje na pješčanoj plaži nedaleko alberge nismo željeli propustiti. Kao da je sav naš umor nestao, ostala je tek radost zbog još jednog dana bliže Santiagu. Bogu hvala na svim ovim milostima!
Carpe diem!
(Biljana Miložić)
