Krenuli smo najranije do sada, jedva da je prošlo pet sati i spremni smo za novu turu. Bilo je dobro spavati jer je alberga nova, moderna s klimom i boksovima, jedina zamjerka je što na trideset i šest ljudi ima samo dva wc-a (jedan muški i jedan ženski).

Krećemo iz grada lijevom stranom uz obalu, odlučili smo je pratiti zato što je nekako svježije, pogotovo uz rijeku. Dolazimo do starog mosta na izlazu iz grada i tu je križanje putova. Preko mosta ide obalni put (žute strelice) ali nije baš tako nego malo više bježi u unutrašnjost, dok uz rijeku i kasnije uz same plaže ide alternativni put (zelene strelice i zelene školjke). Odabrali smo put koji vodi uz plaže, mislim ipak je ocean - ocean i svojim nježnim valovima nekako miluje duge pješčane plaže i donosi nam mir. Nismo sami, ima još dva para koji su došli na istu ideju.

Jutros je Atlantik miran, spokojan, nije divlji kao ovih par dana koje smo hodali uz njega. Budi se zora, polako i lijeno kao da ne želi još suncu ustupiti mjesto, ponaša se kao hodočasnik koji se nije naspavao, želi još samo par trenutaka samo za sebe i onda će biti u redu. Opet kilometrima nema kave, cijelo si vrijeme govorim da se naviknem, ovo je Galicija, ujutro ništa ne radi do devet i od dva do pet kada je vrijeme sieste.

Nastavljamo dalje našim alternativnim putem i u jednom se trenutku spuštamo na samu plažu i ovdje hodamo po pijesku. Ne znamo se ponašati na pijesku, noge lete tamo - amo dok stopala propadaju skoro do gležnja. Srećom, ne ide se dugo, svega nekoliko stotina metara, čisto da je malo oprobamo. Negdje otprilike na pola puta (na zidu privatne kuće) nalazi se pečat, ima i školjke s križem i drugih prigodnih stvarčica za ljubitelje Camino staze. Hodamo malo uz plaže, malo gore uz cestu (biciklistička staza - traka obojena u žutu podlogu). Dosta nam je već hodanja bez odmora, ali nemamo gdje stati jer još ništa ne radi.

Ostaje nam još 7-8 km do Viga i da konačno pojedemo nešto na žlicu. Evooooo ga, kafić s lijeve strane, otvoren je pa sjedamo na kavu. Ljubazni domaćin vidi kako planiramo pojesti empanadu con Pollo koju smo si ponijeli, pa nam uz Pepsi donese zdjelicu čipsa, zdjelicu kikirikija i dva mala kolačića. Pojedemo mi to, popijemo i nastavljamo uz prometnicu. Vigo je pred nama. Ogroman je to grad ali je razbacan po brdima, tako da stalno hodano gore-dolje. Požurujemo se do alberge, stižemo a ispred nje već sjedi desetak ljudi koji čekaju da se otvori. Stajemo i mi u redu jer za danas je gotovo, sutra je novi dan pa ćemo vidjeti što nam donosi. .

(Ivica Miložić)