We did it
Nisam imala osjećaj da naš Camino završava. Zapravo i ne završava, samo će promijeniti smjer i rutu.
Današnja ruta nije bila osobito zanimljiva, stoga sam vrijeme hodanja većinom provela u molitvama i promišljanju o Putu. Svaka Camino ruta dovede nas do cilja s neke druge strane. Uvijek s nestrpljenjem iščekujemo trenutak kada ćemo po prvi put na dolasku ugledati tornjeve katedrale svetog Jakova u Santiagu de Composteli. Uslikala sam ih s uzvisine, s nekih 7 kilometara udaljenosti od grada, kako se pokušavaju istaknuti u masi bezličnih zgrada i nebodera koji su ih opkolili sa svih strana.
Ubrzo nas je ponijela rijeka hodočasnika do samog trga Obradoiro ispred katedrale. Ponovo u meni leptirići ushićenja, onaj poznati osjećaj koji, vjerujem, preplavi svakog tko je hodao makar posljednjih sto kilometara Puta. "We did it!", ponavljamo po peti put istu rečenicu, Bogu zahvalni, sretni i ponosni do neba.
Gledam osmijehe na licima drugih hodočasnika i radujem se njihovoj sreći jer znam koliko je molitvi, napora, znoja, žuljeva, upornosti i volje utkano u svaki korak Puta.
Opipljiv i trajan dokaz da smo stvarno uspjeli su i naše Compostele s upisanim kilometrima i lijepe Franciscane iz crkve svetog Franje. Santiagu se uvijek vraćamo kao starom prijatelju kojeg neko vrijeme nismo vidjeli. Na kratko ga ostavljamo da bismo mu se ponovo iz nekog drugog smjera vratili.
Prijatelji stari, gdje ste?
Hodala sam potpuno neopterećena, bez posebnih očekivanja osim onih koga će nam Put ovog posljednjeg dana Camina Portugues donijeti. Nadala sam se na trgu ispred katedrale u Santiagu vidjeti barem neko od poznatih lica s kojima smo se putem povezali.
Prije samog finiša, na mjestu gdje je većina hodočasnika zastala lupiti vjerojatno posljednji usputni pečat, vidimo prvo poznato lice. Naš je to dobričina Javier iz Barcelone s kojim nikako da popijemo obećanu kavu. Nismo ga susretali posljednjih tjedan dana. Osmijeh od uha do uha, prijateljski zagrljaj i istinska sreća koja sjaji iz svakog od nas... Ostajemo pričati o sebi, o našim životima, ljubavi i Caminu koji nas je začarao, kao da moramo nadoknaditi svo vrijeme koje nismo proveli na istim mjestima.
Na trgu ispred katedrale nismo sreli nikog od naših prijatelja s Portugalskog puta. Dok sam trknula provjeriti raspoložive ulaznice, Ivica je već pronašao nove prijatelje. Ponudio se da ih fotografira, onda su oni fotografirali nas, pa smo tako započeli priču. Susan i Philip iz Walesa upravo su završili dio svog Francuskog puta. Pričamo o svojim iskustvima s Camina, o Hrvatskoj u koju dolaze u rujnu. Rado im nabrajam i zapisujem mjesta koja bi kod nas svakako trebali posjetiti. Predlažemo im i slijedeću Camino rutu po njihovoj mjeri. Pozivaju nas da dođemo posjetiti Wales, ali ljeti jer ondje je hladno. Toliko su simpatični i dragi da se smijemo i dugo brbljamo kao da se čitav život poznamo. Razmijenili smo kontakte jer nikad se ne zna tko će kome prvi doći. Osim zajedničkih fotografija, obavezan zagrljaj za kraj, razmjena emocija, pozitivne energije. Čudno kako je malo potrebno da vam netko nepoznat postane drag i ispuni vam srce radošću. Bog je velik!
Putem prema smještaju, ispred nas osvanula su još dva draga lica, naši prijatelji Talijani iz Udina, Katerina i Mario. Koji su to zagrljaji bili! Nismo se vidjeli već jako dugo, izgubili smo ih negdje prije Viga. Sutra putuju za Madrid a onda rodbini u Francusku. Baš smo se obradovali jedni drugima, čak je i Katerina progovorila na engleskom. Rastali smo se ponovo sa zagrljajima i zaželjevši si svako dobro.
Buen Camino da Vida, dragi naši prijatelji!
(Biljana Miložić)
