Mala alberga daleko od svega
Put nas je rano jutros poveo u šumu preko velikog oblog kamenja, ostataka starih rimskih i srednjovjekovnih staza. Zaboravili smo da hodanje Galicijom najčešće nalikuje na planinarenje. Kao početak, i kraj Puta bio je fenomenalan, šumom s puno hlada, s izvorima vode, potočićima koje smo morali preskakati i kamenjem obloženim zelenim tepihom od mahovine.
Negdje u sredini ubacila se Pontevedra, šarmantni povijesni grad uz estuarij rijeke Lérez, blizu Atlantskog oceana. Prema legendi ona je rodno mjesto Kristofora Kolumba. Oduševio nas je njezin stari grad, drugi monumentalni najbolje očuvani povijesni kompleks u Galiciji, poslije onog u Santiagu. S guštom smo ovdje predahnuli uz kavu i kolače, a onda otišli u crkvu Virgen Peregrina iz 18. st. neobičnog oblika školjke svetog Jakova. Posvećena je zaštitnici hodočasnika na Caminu Portugues, pa je bila idealno mjesto za molitvu. U blizini je i bazilika Santa María la Mayor, kasnogotička ljepotica iz 16. st. s impresivnom renesansnom fasadom. Na kraju smo prešli Puente del Burgo, kameni most preko rijeke Lérez, nasljednika nekadašnjeg starog rimskog mosta.
Umjesto da danas završimo hodanje i ostanemo u ovom zanimljivom gradu, jučer sam promjenom plana odabrala da se zaustavimo u A Parteli. Poslala sam upit za mjesta u jedinoj maloj privatnoj albergi sa svega 16 kreveta i vlasnik nam je odmah rezervirao 2 kreveta. Zajamčio nam je i zajedničku hodočasničku večeru i doručak, sve uz donaciju.
Kada smo konačno stigli, shvatili smo da se radi o malom selu zaboravljenom u brdima. Sva sreća da se nadamo nekakvim obrocima jer, osim što je nedjelja, ovdje nema ničeg u blizini.
Nismo bili prvi, dočekalo nas je troje hodočasnika udobno zavaljenih na sjedećoj garnituri u hladu krošnje starog hrasta. Jedan od njih odmah nam je radosno poletio u zagrljaj. Naš Lary iz Arizone krenuo je drugom rutom, ali su nam se putovi ponovo spojili. José Antonia je izgubio poslije Viga, ali mu je Put namijenio novog suputnika, simpatičnog druželjubivog Talijana Federica, koji nam se odmah predstavlja i pokušava zapamtiti naša imena. S njima sjedi i Meksikanka Adriana. Dok čekamo da se alberga otvori, pristižu nove hodočasnice, Čehinje Markéta i Bára (djevojka s naušnicama sličnim mojim, s kojom sam se neki dan fotkala) i samozatajna djevojka Ance iz Latvije.
Upoznajemo se, pričamo, šalimo se i sve pršti od smijeha. Najpričljiviji je Federico. Zafrkavam ga da predobro govori engleski za jednog Talijana. Kaže da čekaju dvije mlade Hrvatice koje su upoznali prije par dana. Ubrzo nam se pridružuju i one. Dorja je iz Koprivnice a Tina iz Požege, obje su studentice zadnje godine Muzičke akademije u Puli. Konačno netko naš! Pridružila nam se i Ana iz Australije s adresom u Švicarskoj, Nijemac Dürt i još troje Čeha.
Svih četrnaestero veličanstvenih okupili smo se u 19 sati za dugačkim stolom ispred alberge gdje nam je hospitalera iz Švicarske donijela lonce s večerom. Na meniju su bili Caldo Gallego, leća s mesom, kuhana jaja i crno vino. Uživali smo u tim jednostavnim jelima jer smo svi dugo hodali i bili jako gladni. Oprali smo svoje posuđe i upisali se u "knjigu gostiju" koju možete iščitavati po svim zidovima alberge.
Još malo druženja uz puno smijeha poslije večere, priče o sutrašnjoj ruti i albergi u kojoj ćemo se, sigurna sam, svi ponovo okupiti. Lary svojim mirnim glasom dijeli savjete mladim Hrvaticama i Čehinjama, ostali telefoniraju ili se pripremaju za spavanje.
Polako završava još jedan divan dan na Caminu, ispunjen lijepim prizorima i novim poznanstvima. Lijepo je biti dijelom ove velike Camino obitelji u maloj albergi daleko od svega.
Buen Camino, dragi peregrini, ma gdje bili!
(Biljana Miložić)
