Protekla nam je noć bila katastrofa, toliko je bilo vruće u albergi da niko nije mogao spavati, pa su neki peregrinosi krenuli već oko četiri sata. Mi smo krenuli malo kasnije jer sam se nadao da ćemo još uhvatiti jutarnju svježinu. Krećemo ulicama uzbrdo jer se iz grada moramo izbaviti prema brdima gdje ćemo hodati. Oko nas hrpa stakla od razbijenih boca i mahom tinejdžeri leže po ulaznim vratima (spavaju od viška alkohola) ili pak srednjih godina (80% žena tetura po ulicama i ponešto dobacuju). Nije me ovaj grad oduševio (možda sam previše subjektivan zbog neprospavane noći) ali jednostavno mi nema ono "nešto".
Hodamo uzbrdo, toliko je strmo da smo nekoliko puta morali stati kako bismo uhvatili zraka. Ajme, majko moja, pa ovo kao da sam krenuo na Velebit! Nakon dobrih četrdesetak minuta izbijamo na lokalnu cestu ispod samog brda, vidi nas jedan stariji gospodin i kaže da se ne brinemo, još jedan mali uspon i poslije je ravno. Zahvalimo se i nastavimo dalje, a cesta vodi oštro uzbrdo. Gledam je i razmišljam koji se to auto ovdje može popeti. Opet stajemo dva puta jer me znoj probio sa svih strana. Konačno smo uspjeli doći do samog repetitora kada se ukazao put i obavijest da se tu sastaju dvije rute. Od razine mora digli smo se dosta naglo na 200 m n/v ali sad držimo tu visinu i stvarno je cesta nadalje ravna.
Nakon nekog vremena prelazimo na lijep makadam i šumski put. Šuma je svuda okolo nas, samo ptičice, žubor vode i slapići...prelijepo za hodati. Prošli smo desetak kilometara a da nismo naišli ni na jedan bar. Opet ništa od kave dok ne dođemo u neki veći grad. Danas smo trebali hodati samo 16-ak kilometara ali smo se već usput dogovorili da ćemo malo više. Odluka je pala na grad Arcade, on je samo par kilometara dalje i ima dosta povoljnih albergi. Jako je puno hodočasnika jer je iz Viga krenula ekipa koja lovi zadnjih 100 kilometara. Malo tko nam je poznat, sve su to novi ljudi i stvarno ih ima jako puno. Stižemo u taj mali gradić i odmah nam se svidio. Ima rijeku, ocean i stari most koji te dvije stvari spaja. Tražimo albergu, dolazimo do jedne, puna je! Sunce neumoljivo prži a nama se ne stoji na današnjih 36 °C. Vidimo da neki mlađi peregrinosi idu preko mosta u mjesto pokraj. Ništa nas ne košta, dok ih ja pratim, Bilja provjerava ima li albergu. Imaju je (doduše privatna, ali imaju je). Na kraju završavamo u Pontesampaiu, malom mjestu koje ima predivnu plažu, malu trgovinicu i restoran. Što nam više treba! Hvala Bogu na još jednom predivnom danu 
!
(Ivica Miložić)
