Najbolji plan je da nemate plan
Jutros smo po prvi put na ovom Caminu hodali u grupi. Zapravo smo se, nakon koordiniranog ustajanja u isto vrijeme, pridružili zanimljivoj ekipi koja hoda zajedno već nekih tjedan dana. Na čelu su predvodnici Larry i Federico, na bokovima jurcaju naše dvije Hrvatice Tina i Dorja i Meksikanka Adriana, dok im nas dvoje čuvamo leđa. Super su i s njima nikad nije dosadno. Prilično žustro smo hodali i nekako prebrzo stigli na polovicu planirane rute.
Na potezu između Pontevedre i Padróna, na rijekama Umia i Bermaña, smjestio se Caldas de Reis. Na prvu nam se svidio jer ima "ono nešto". Grad je poznato termalno lječilište još od rimskog doba (ostaci rimskih termi postoje i danas), a postoje i besplatni termalni izvori u kojima umorni hodočasnici mogu odmoriti umorna stopala. Ovdje se rodio i kralj Alfons VII, otud ono "kraljevsko" u imenu.
Usput prolazimo pored crkve Santa María de Caldas, stare taberne O Muiño iz 1947. godine koja još uvijek radi, termalnih toplica Balnearios Acuña (u kojima bi se valjalo sat - dva malo toćati) i već smo u centru starog grada, ispred crkve de Santo Tomás Becket iz 19. st.
Doručak i kava s pogledom se ne propuštaju! Trenutke odmora ponovo začinjene smijehom dijelimo s našom omiljenom ekipom koja ponovo požuruje naprijed. Mi smo, nakon molitve u crkvi, željeli još malo guštati u mjestu, a onda, okrijepljeni, istim živahnim tempom nastavili gaziti dalje.
Najbolji plan na Caminu je da nemate plan i da se jednostavno prepustite Putu. O tome sam jučer razgovarala s Federicom kojemu je preko glave da mu u stresnom poslu koji radi sve mora biti unaprijed isplanirano i teći glatko. Umijeće je znati se prepustiti, oboje smo zaključili. Tako smo se i mi prepustili Putu da nas vodi i nekako brzo stigli do mjesta za koje smo još jučer (u novoj ruti) mislili da nam je današnje konačno odredište. Baš nas je išlo i jednostavno smo nastavili hodati i dalje. Na kraju smo završili u Padrónu, ponovo totalno promijenivši hodogram.
Padrón, gradić na rijeci Sar također nam se svidio, osobito crkva Santiago de Padrón. Čim smo pokupili zaslužene Compostele, Pedronie, pronašli smo smještaj i otišli u crkvu Santiago de Padrón, pokloniti se našem svecu. Padrón je povezan s legendom o dolasku tijela svetog Jakova apostol u Španjolsku. Prema predaji, učenici su njegovo tijelo brodom dopremili iz Jeruzalema i pristali uz kamen ("pedrón") vezan za obalu rijeke Sar. Po tom kamenu grad je dobio ime. Danas se taj kamen (el Pedrón) čuva ispod glavnog oltara u crkvi Santiago de Padrón i važan je za hodočasnike kojih je prepun grad.
Padrón je i rodni grad najpoznatije galicijske pjesnikinje, Rosalíe de Castro, koja je simbol galicijskog jezika i identiteta.
Kulturno i gastronomski poznat je po malim zelenim papričicama – pimientos de Padrón (izvrsne su pečene), koje, eto, krase i naše lijepe tuljke s Compostelama.
Bio je ovo zanimljiv dan, ponovo prepun obrata. U supermarketu smo sreli samo simpatičnu Latvijku Ance s kojom smo baš lijepo popričali. Na žalost, putem smo izgubili našu veselu ekipu koja je ostala noćiti negdje iza nas. Bit će nam žao ako se više ne budemo sreli niti u Santiagu, ali barem su bili dijelom našeg Puta i uvijek ćemo ih se rado sjećati.
Buen Camino, peregrini!
(Biljana Miložić)
