Konačno smo se naspavali jer smo i legli ranije. Ujutro se budimo među prvima jer sad već imamo naviku buđenja oko pet i petnaest ili pet i dvadeset. Po mraku napuštamo mjesto i penjemo se gore prema šumi. Nije previše strmo ali se ipak penjemo i uspon je konstantan. Ulazimo u šumu i palimo naglavne svjetiljke jer je još mračno među stablima. Lagano se krećemo i dolazimo do, pretpostavljam, najviše točke današnje rute. Nastavljamo preko prijevoja kombinacijom asfalta i bijele ceste koja vodi kroz šumu.

Danas mi je nekako lakše pa nam bolje ide, već unaprijed znamo da kave neće biti bar dok ne dođemo do pola puta u Pontevedri. Velikim dijelom hodamo kroz šumu, onu pravu, Galjego, kao da prolazimo kadrove filma Hobbit. Lijepa je, puna paprati i zelene mahovine koja već godinama raste i povezuje suhozide. Obiluje potocima i vode ima svugdje oko nas. Najviše su nas se dojmili mali slapići koji su se svako malo znali ukazati između stabala kako slobodno padaju po putu kojim hodamo.

Dolazimo do Pontevedre, odlazimo do crkve kako bismo udarili pečat i nakon toga sjedamo na kavu. Zadržali smo se oko sat vremena jer ne treba predugo čekati, sunce je svakim satom sve jače i jače. Grad je lijep, pogotovo njegov stari dio. Malo smo poslikali i krećemo preko mosta na drugu stranu rijeke Lerez. Malo se opet penjemo uzbrdo ali ništa prestrašno, bitno nam je da ima hlada, a u ovoj ga šumi stvarno ima. Hodamo širokom bijelom cestom koja malo kasnije prelazi u dobar šumski put i on nas prati do dolaska do naše današnje destinacije. Kada smo stigli do alberge bilo nam je drago vidjeti neka stara lica koja nismo vidjeli više od dva tjedna a i neka nova, pogotovo kada su iz naše domovine. Još jedan dan je iza nas, dan koji nas približava našem konačnom cilju, dolasku u katedralu sv. Jakova kada ćemo se pokloniti njegovim ovozemaljskim ostacima.

Buen Camino!

(Ivica Miložić)