Maria iz Brazila

Stigli smo na autobusni kolodvor u Fatimi želeći se samo raspitati za vozni red. Ispalo je da imamo bus za Tomar za četrdesetak minuta. Odlično, samo nismo kupili sve planirane poklone! Srećom pa i na kolodvoru postoje dvije trgovinice suvenirima. U prvoj ništa posebno, a nema ni dovoljno mjesta da se okrenem s ruksakom na leđima. Dok je Ivica vani telefonirao, uđem u drugu, prostraniju i uređeniju, s namjerom da pogledam ponudu. Osim nekoliko sitnica za najbliže, jer više od toga nam je suviše za nositi na leđima, odlučim si kupiti narukvicu. Birala sam nešto širu, da mi ne smeta oko članka.

Ljubazna nenametljiva mlada trgovkinja, vidjevši da se dvoumim, pokaže mi sasvim drugu narukvicu, nagovorivši me da ju probam. Da, to je to! Zamolila sam je da mi skine cijenu i ponovo mi je stavi na ruku.

Pohvalim njen odličan engleski i općenito Portugalce koji se stvarno jako trude oko stranaca. "Ja sam iz Brazila", reče.

Maria je draga djevojka koja je prije 6 godina s roditeljima doselila u Portugal, trbuhom za kruhom. U Brazilu se, kaže, jako teško živi. Ljudi su siromašni, često i gladni, pa je život ondje postao izuzetno opasan. Portugal joj je ponudio brojne mogućnosti, od školovanja do zaposlenja. Pričam joj o našoj zarazi hodanjem i Caminom i pitam je da li ju tako nešto privlači. Kaže da voli hodati i da bi jednog dana mogla otići s dečkom na Put. "Moraš doći vidjeti i Hrvatsku", pozivam je. Sa smiješkom prihvaća poziv jer je to jedna od zemalja koja ju zanima. Rado se uslikala sa mnom i razmijenile smo kontakte da mi se može javiti kada dođe u Hrvatsku.

Poznanstvo s djevojkom iz Brazila koja je ovdje dobila priliku za bolji život uljepšalo mi je odlazak. Svakako ću Fátimu pamtiti i po ovom susretu.

 

U gradu vitezova templara

Tomar je mali povijesni grad, poznat po vitezovima templarima. Željeli smo što prije onamo stići kako bismo ga što bolje upoznali. Odmah po dolasku počeli smo fotografirati na sve strane iako je sunce bilo prejako. U prolazu, tražeći svoj smještaj, naletjeli smo na mali restoran s izuzetno povoljnim cijenama. Bilo je i vrijeme da konačno pojedemo nešto na žlicu, a izbor je pao na Caldo verde, izvrsnu tradicionalnu portugalsku juhu od luka, krumpira i kelja s češnjakom i maslinovim uljem. Za glavno jelo pojeli smo Bacahlau a bras, bakalar na bijelo pržen u tavi s puno luka i prženim krumpirom, gore s kajganom i crnim maslinama te prilogom od povrća. Već nam je sama juha bila dovoljna, ali i ostatak menija bio je toliko dobar da smo ga nekako uspjeli ugurati u sebe. I još kolačić Pastel de Nata u kojeg smo se još u Lisabonu zaljubili na prvi gric.

Prepunih stomaka nekako smo se dovukli do smještaja u samom centru grada, u povijesnoj jezgri (Centro Histórico), nedaleko glavnog trga Praça da República s crkvom Igreja de São João Baptista. U crkvi smo prilikom obilaska dobili i pečate, što nas je razveselilo jer je uvijek teško uloviti nekog iz župnog dvora.

Nakon kraćeg popodnevnog odmora u našoj starinskoj sobi, popeli smo se uzbrdo kamenitom stazom do samostana Kristova reda (Convento de Cristo), najvažnije atrakcije Tomara, koji spada pod UNESCO-vu kulturnu baštinu. To je nekadašnje sjedište Viteškog reda templara. Manuelinski prozor (jedan od najpoznatijih u Portugalu), kružnu crkvu (Charola), klaustre i vrtove vidjeli smo pomoću drona iz zraka, jer obilazak nije bio moguć.

Odmah pokraj samostana je dvorac Tomar (Castelo de Tomar) koji dominira nad gradom, a vidljiv je iz gotovo svakog kuta. I on je, na žalost bio zatvoren za obilazak, pa smo se morali zadovoljiti snimanjem kroz rešetke ograde i iz zraka. S njega kao i s vidikovca u podnožju pruža se predivan pogled na Tomar i dolinu rijeke Nabão.

Prošetali smo uskim kamenim uličicama i stigli do starog židovskog kvarta (Sinagoga de Tomar). To je najstarija sačuvana sinagoga u Portugalu, sada mali muzej židovske baštine.

Lijepi park Mouchão uz rijeku Nabão s malim slapovima, mostićem i velikim drvenim vodenim kotačem (Roda do Mouchão) ostavili smo za kraj šetnje. On me baš razveselio.

Već je polako padao mrak ali nam se nije išlo spavati. Podružili smo se uz piće u kafeteriji na glavnom trgu s bračnim parom Nijemaca koji su prije četiri godine odlučili preseliti se u Portugal i nisu požalili.

Kada smo konačno odlučili ovaj dan privesti kraju, od graje s ulice nismo mogli zaspati (ponovo prokletstvo noćenja u samom centru grada). Nakon svih prethodnih napornih dana, konačno smo proveli jedan opušteniji u još jednom gradu s dušom koji nam je imao što ponuditi.

Sutra se vraćamo na stari kolosijek, u stari hodački mod. Bom Caminho!

(Biljana Miložić)