Na Tijelovo
Svetkovina je Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo. Kao u Hrvatskoj, i u Portugalu je blagdan, samo što, osim kafića i restorana, rade i trgovine. Gledam ljude ispred svojih kuća, po dvorištima, u vrtovima i na njivama - svi nešto rade. I mi smo u Camino "radnom" modu, štoviše, imamo za ishodati preko 30 kilometara. Žao nam je što za Tijelovo nećemo ostati u Tomaru, ali valjda će i u mjestu u koje dolazimo biti sveta misa. Ne bih se osjećala dobro da je danas propustim.
Mjesto teško izgovorljivog imena Alvaiázere, poznato po grašku i maslinovom ulju, činilo se kao da je na kraju svijeta. Dok smo do njega došli, kupili si hranu u supermarketu na ulazu u mjesto (srećom radi i blagdanima!) i krenuli prema našoj albergi, bilo je već 16 sati. Vidjeli smo ljude kako ulaze u crkvu, pa sam upitala jednu ženu da li će to sada biti sveta misa. Potvrdno kimne glavom.
Nisam baš planirala otići na blagdansku svetu misu i među sav taj dotjerani svijet mokra od znoja i prašnjava od puta, s ruksakom i torbom s hranom, ali nemam izbora. Na ulazu nas je pozdravio župnik, blagoslovio nas i pitao od kuda smo. Iako smo po svemu odudarali od ostalih, osjećali smo se dobrodošlo. Odložili smo stvari i, po običaju, sjeli u zadnju klupu. Bilo nam je jako vruće, nismo se ni ohladili od puta, a crkva je bila puna ljudi i sparna. Srećom, imala sam lepezu koju mi je prošle godine, prvog dana Camina Mozarabe, poklonila naša draga domaćica Nely.
Nakon duge propovijedi od koje smo razumjeli samo pojedine riječi, skupina djece primila je Prvu svetu pričest.
Po završetku svete mise svi su sudjelovali u Tijelovskoj procesiji s Presvetim oltarskim sakramentom kroz središte mjesta. Putem posutim laticama cvijeća pratio ih je i puhački orkestar. Unatoč umoru i nesređenosti, bili smo sretni što smo ovdje. Puni emocija i osnaženi blagoslovom, sretni smo stigli do naše alberge.
Carlos i njegovi pečati
Osim po grašku i maslinovom ulju, Alvaiázere je poznat i po albergi Albergaria Pinheiro’s. Ovo mjesto spominju svi hodočasnici na ruti Camino Portugues od Lisabona, pa smo je i mi željeli vidjeti. Ljubazni vlasnik Carlos Pinheiro srdačno nas je dočekao na vratima, uveo unutra i pokazao gdje da odložimo ruksake. Sugerira nam da najprije pogledamo procesiju koja upravo prolazi pored alberge, a onda ćemo riješiti sve ostalo. Nije mu se žurilo, kao ni nama. Stigli smo, bili smo na svetoj misi i to nam je najvažnije.
U albergi vlada topla domaća atmosfera i na prvi pogled se vidi da je ovdje sve podređeno hodočasnicima. Nakon što je završio proceduru oko našeg dolaska, slijedilo je ono što smo najviše očekivali - dobivanje pečata. Pečat je autentičan i najoriginalniji od svih koje smo do sada dobili na našim Caminima. Za njegovu izradu Carlosu je trebalo svega nekoliko minuta. Nije se bunio kada sam ga snimala u stvaralačkom zanosu. Vidi se da u tome uživa, kao i u druženju i ugađanju svim hodočasnicima. Njegov je hobi izrada drvenog namještaja koji ima praktičnu primjenu u albergi i oko nje. Prava umjetnička duša, još jedan dobri duh Camina.
Današnji napori bili su nagrađeni blagoslovom. Ondje smo gdje trebamo biti, sretni, zadovoljni, spokojni, pomireni sa sobom i Svevišnjim. Amen! 
(Biljana Miložić)
