Danas smo uranili jer nam prognoza govori da će temperature biti preko 35°C. Polako se penjemo (opet idemo u brda) i u zraku se osjeti da nas danas čeka vrlo topao dan. Priroda je onako nekako primorski đir, ima dosta maslina i nešto bora, ostatak je neka vrsta hrasta koji raste dosta nisko ali ima razgranatu krošnju.
Hodamo po planinskom putu koji je više prašina nego put. Uz samu stazu nema puno drveća i sjena, tako da smo zahvalni Bogu što je još relativno ugodno za hodati. Sam put prema Fatimi je solidno označen, samo što su staze često zaraštene pa smo znali promašiti kamen s kilometrima. Dolazimo do manjeg grada imena Armeiro das Milharicas i tu se odlučujemo zaustaviti, popiti kavu i hladnu colu kako bi nas dodatni kofein malo razdrmao.
Postaje užasno vruće a mi opet nazad uzbrdo, jedva da negdje pronalazimo hlada. Doslovno smo stajali svako malo, ustvari kretali smo se od hladovine do hladovine i tu pokušavali doći do daha. Dolazimo polako do vjetrenjača i do samog prijevoja, ne osjećamo se baš dobro pa odlučimo malo sjesti u hladovinu većeg hrasta.
Ovaj mi je dan posebno težak jer se nikako ne mogu ohladiti, vruće je a mi imamo zaštitu od UV zračenja (košulja i kapa). Čudno se osjećam kao da sam na rubu dehidracije (toplinskog udara). Sjetim se svoje vojne obuke i shvatim koju sam grešku napravio. Odmah skidam sa sebe gornji sloj odjeće kako bih se brže rashladio (u pojedinim trenucima imao sam ispade u vidnom polju). Govorim Bilji da skinemo košulje jer nam se tijelo ne može ohladiti i da ćemo imati velikih problema. Bilja ima alternativu, mali suncobran. Bitno je da se znojimo i da zrak cirkulira oko nas. Malo nam je bolje ali smo poprilično slomljeni jer su teren i vrućina odradili svoje. Nakon kraćeg odmora spuštamo se s brda prema asfaltu. Na klupici uz cestu srećemo dvoje Poljaka koji imaju isti problem i sjede u hladovini. Ispalo je da čekaju prijevoz do svog hotela, koji smo i mi iskoristili. Zahvaljujući Camino anđelu koji nam je pomogao konačno smo došli u zaklon alberge i završili ovaj najteži dan do sada.
(Ivica Miložić)
