Nažalost, i danas je prognoza da će biti vrlo vruće pa krećemo ranije nego inače. Jučerašnji dan nam je pokazao koliko smo u stvari ranjivi i nemoćni protiv vremenskih neprilika. Odmah iz mjesta polako krećemo u brda. Inače lokalno stanovništvo često kaže da je Monsanto najportugalskije selo u Portugalu. Vjerojatno zato što je tako pitoreskno i nalazi se na granitnoj stijeni. Staza kojom se krećemo mješavina je makadamskih staza, šumskih putova i manjih asfaltiranih cesta. Često se pred nama izmjenjuju vinogradi, maslinici ali i livade i proplanci.
Većinom su to zaseoci u koje ljudi dolaze vikendom jer rijetko da smo koga vidjeli da izlazi iz kuća.
Dolazimo do malog mjestašca uz asfaltiranu cestu i vidimo da ima lokalna gostionica. Odmah skrećemo na cestu upućujući se prema njoj, razmišljam o hladnoj Coca-Coli i kavi kako bi nas ponovo malo podigla i dala nam snage za nastavak puta. Vlasnica lokala je vrlo pričljiva i draga (engleski joj baš nije razumljiv) i nudi nam dodatne količine hladne vode. Nismo je odmah razumjeli što nam je rekla ali vidimo po govoru tijela da nam pokazuje u smjeru Fatime dolje na cestu. Pokušavamo joj objasniti da smo mi malo skrenuli s rute jer smo željeli popiti kavu ali da se vraćamo nazad uz brdo. Pokazuje nam da nikako ne idemo gore jer je velika vrućina nego da put nastavimo cestom. Uz cestu ima kuća pa se možemo opskrbiti vodom, gore u brdima kilometrima nema ničeg. Nije nas morala puno nagovarati jer vani je već bilo pakleno. Spuštamo se asfaltnom cestom iz mjesta prema nadvožnjaku preko kojeg ide autoput. Puno je lakše hodati asfaltom jer se ne ide puno gore - dolje ali i nekako teže jer jedva da tu i tamo ima hlada. Baš osjećamo kako asfalt isijava toplinu. Vrlo je vruće i pijemo vode više nego što smo ponijeli. Razmišljam o tome da li je bilo pametno ići cestom ili bi bilo bolje da smo opet išli kroz stijene i šumske putove. Ne vjerujem da bi nas žena zeznula i namjerno nas poslala težom rutom. Rekla nam je da često ljudi hodočaste tom cestom za Fatimu, pogotovo za Veliku Gospu. Ostaje nam još par kilometara a imam osjećaj da mi se Merellice (patike) lijepe kao žvaka za taj vreli asfalt.
Konačno dolazimo u Fatimu, prije samog kružnog toka gledam na monitor ljekarne, piše 40°C. Ajmeee, majkom moja, pa stvarno smo luđaci! Tražimo prvi kafić da sjednemo u hlad i popijemo nešto jako jako hladno, a poslije toga ćemo napraviti plan obilaska i pronaći smještaj.
(Ivica Miložić)
