Danas nemamo puno kilometara, problem je jedino što na svome putu 17,5 kilometara nema ničega. Prolazimo uz rijeku i polja koja su već spremna za branje (znamo to po traktorskim prikolicama koje su ostavljene za berače). Kultura nas podsjeća na blitvu samo je puno crvenija i ima tvrde kožaste listove. Oboje mislimo da se radi o raštici ili nekoj vrsti visokog kelja. Kako god, već je spremno za branje.
Postaje sve toplije pa smo prisiljeni obući našu opremu za zaštitu od sunca (nije da mi baš najbolje stoji ali radi ono za što je i predviđena, štiti od visokog UV indeksa).
Ima puno prašine jer hodamo skoro pa isključivo po bijelim cestama, negdje na mjestima ima tucanika ali je najčešće osušena i brašnasta zemlja. Kanali za navodnjavanje su puni vode što nije loše jer ima puno trske i bambusa pa ipak na nekim mjestima zna biti i malo hlada.
Već je vruće i koraci su nam sve sporiji i tromiji. Srećom pratimo prognozu pa smo ponijeli dosta vode i hrane (mada nam je sad hrana totalno nebitna zbog velike vrućine). Na samom putu skoro da nema nikoga, tu i tamo proleti koji biciklist koji se vozi do Santaréna. Cijelo vrijeme hodamo uz zarašteni nasip koji odvaja polja i rijeku Tejo. Na jednom mjestu smo vidjeli i ljuljačku za peregrinose, tako da put ipak i nije tako dosadan. Prašina, prašina i samo prašina, lijepi se po svim dijelovima odjeće. Ispred sebe često viđamo uređaje za napajanje polja vodom. Ovaj je upravo priključen i stvara umjetnu kišicu na sve strane, i po polju i po putu (naravno da sam htio proći ispod toga ali mi je Bilja pogledom sugerirala da to i nije baš najbolja ideja). Propuštamo vremenski interval koji vlaži put kojim prolazimo jer stvarno ne bi imalo smisla takav blatnjav i mokar ući u grad.
Konačno vidimo grad ispred sebe. "O, Bože, pa zar je morao biti baš na brdu?", pomislim. Zadnjim atomima snage ulazimo u grad i odmah i u prvu trgovinu. Kupujemo si gusti hladni sok od naranče te ga pijemo još onakog hladnog, svog zarošenog od nagle promjene temperature. Idemo do smještaja i do crkve jer nam treba pečat ali i moramo naći točku gdje se put odvaja za Fatimu. Vrućine su tek počele i mislim da će nas pratiti još dugo na ovom našem Putu.
(Ivica Miložić)
