Dobro smo se naspavali u Fatimi i iz smještaja nismo izašli do jedanaest sati. Odlučili smo uzeti dan odmora i odvesti se autobusom u Tomar. Nisam siguran da li postoji službena ruta za hodanje (Fatima -Tomar), nisam htio ni previše istraživati nego jednostavno sjesti na bus i vratiti se na službenu Camino stazu. Da me netko sad pita da li bih ponovio Camino od Lisabona do Fatime vjerovatno bih mu odgovorio da ne bih. Mislim, lijepo je bilo doći u svetište i osjetiti ono ispunjenje pa poslije toga na večernju misu i procesiju sa svijećama.
Ali podnijeti toliku žrtvu, po ekstremnim vrućinama, po zaraštenim stazama bez ikakve infrastrukture, bez albergi, samo privatnih smještaja? Ne bih to više ponovio, u to sam siguran. Ne zato što se bojim izazova, određenih nedaća na Putu ili neuspjeha nego zato što se tako jedno hodočašće puno bolje može doživjeti ako se držiš preporuka asocijacije koja brine o tim istim stazama i putovima. Najbolje je napraviti onako kako to radi više od 90 % hodočasnika koji se odluče na taj Put. Hodati službenom Camino Portuguese rutom od Lisabona, doći do prekrasnog starog templarskog grada Tomara, ovdje prespavati i ujutro uzeti bus za Fatimu, u Fatimi provesti cijeli dan i istim tim busom vratiti se u Tomar (koliko smo mi saznali, ima samo ta jedna direktna linija Tomar - Fatima -Tomar, ujutro kreće a navečer se vraća). Na taj način doživiš sve, i ono od Camina i ono od svetišta. Na taj način ne bi morao prolaziti golgotu po brdima, vinogradima, maslinicima i dugačkim bijelim i makadamskim cestama bez cilja, iščekujući što će se i kada dogoditi, boriti se sa svojim unutarnjim nemirom i iskušenjima da li stvarno na ovakav način dočekati kraj, dovesti sebe i svoju voljenu u opasnost gdje opasnosti uopće nije trebalo biti. Bogu hvala, svako ovakvo hodočašće je jedna jako dobra životna škola a kažu da se škola najbolje nauči na vlastitoj koži. Tako sam i ja naučio (na teži način) da ću drugi put slušati onaj svoj unutarnji glas, da ću otvoriti srce prema Božjoj providnosti koja me je uvijek vodila u pravom smjeru.
Bom Caminho 
(Ivica Miložić)
