Camino anđeli su posvuda
Današnji dan bio nam je fizički najzahtjevniji do sada. Bilo je tu dosta kilometara, prilično strmih uspona ali najviše od svega smetala nam je vrućina i nedostatak hlada. Od ugodnih 24°C u Lisabonu (tada sam rekla da potpisujem da nam ta temperatura ostane cijelim Putem) dogurali smo do izuzetno visokih 39°C, a o UV indeksu da i ne govorim.
Posljednja dionica Puta od mjesta Arneiro das Milhariças u kojem smo se odmorili uz kavu bila je prava kušnja. Predivna priroda više nas nije zanimala. Koračali smo vrlo polako svak u svojim mislima. Nisam se mogla usredotočiti niti na molitve, koliko mi je bilo teško. Ljepljiva vrućina nije nam dala disati i samo smo pili i pili vodu. Jedino na što smo bili koncentrirani u tom naporu bilo je da izdržimo i da konačno stignemo u Monsanto. Nismo osobe koje lako odustaju, ali u pojedinim trenucima činilo nam se kao da nećemo uspjeti.
Nekoliko kilometara prije Monsanta (barem prema našoj karti) bilo nam je dosta. Počela sam se moliti da sve izađe na dobro jer se nismo dobro osjećali.
Kada smo se popeli do uske cestice usred ničega, naišli smo na nekakvu nadstrešnicu s klupom. Ondje je već sjedilo dvoje Poljaka, jednako izbezumljenih od napora i vrućine, samo što nisu bili znojavi i prašnjavi kao mi. Nekako su nam izgledali kao da su tek izašli iz neke kuće. Žena se odmah počela opravdavati da joj nije dobro i da su nazvali hotel u kojem trebaju odsjesti ne bi li im poslali taxi. "Koji taxi u ovoj nedođiji?", pomislila sam, ali nisam ništa komentirala. "Žena s recepcije rekla nam je da nema taxija, ali će ona, ako se strpimo, doći po nas i prevesti nas do hotela", nastavlja Poljakinja pričati kao navijena. Ljubazno su se pomaknuli i primili nas u svoje sklonište od jarkog sunca.
Dok smo razmijenili još nekoliko rečenica, odnekud s cestice ispred nas pojavila se mlada recepcionerka s autom. Bez razmišljanja pitali smo je da li se i mi možemo povesti. Naravno da vam Portugalci neće odbiti pomoć. Recepcionerka hotela odmah nam je ponudila bočice hladne vode, koje su nas spasile od dehidracije. Jedva sam se ugurala na zadnje sjedište auta s našim "supatnicima" Poljacima jer je ondje bila i auto sjedalica, s tim da je Poljakinja sjedila svom mužu u krilu. Mislim da je njemu bilo najteže jer ga je njegova gospođa cijelog izgnječila. Nakon par kilometara ceste uzbrdo - nizbrdo stigli smo do nekakvog resorta s bazenima i rampom na ulazu, u koji se moglo samo uz rezervaciju i plaćanje. Za nas je bio preskup, a i izvan rute. Negdje smo pročitali informaciju da u Monsantu postoji općinska alberga za hodočasnike, ali da se prethodno treba kontaktirati općinu za preuzimanje ključeva. Nismo imali pojma niti gdje se točno nalazi alberga (ako ona uopće i postoji jer dosadašnja mjesta u kojima smo se zaustavljali na noćenju ih nisu imala). Kada je recepcionerka shvatila da nas dvoje uopće nismo gosti hotela a uvezla nas je kroz rampu (vjerojatno se posebno naplaćuje i kupanje na bazenima), bila je, očito, u problemu. Pitali smo je da li zna gdje se u Monsantu nalazi alberga u koju smo se zaputili. Nije imala pojma, ali je odmah uzela telefon i nazvala prijateljicu Laru koja (slučajno ili ne) radi u općini. Dobila je od nje informaciju kamo trebamo ići, jedino nam to nije znala objasniti na engleskom kojeg slabo govori. Na mobitelu nam je sve prevela na hrvatski jezik (hvala Bogu na tim čudima moderne tehnologije, nekad su nam stvarno neophodna!) a onda, sasvim neočekivano, predložila da nas odveze do alberge. Uvjet je bio da pričekamo dok završi s poslom. Odmah smo pristali, još nam je ponudila vodu, wc ili što god nam treba.
Nakon nekih pola sata naša spasiteljica Elena izašla je držeći za ruku svoju četverogodišnju kćerkicu Mariu Claru. Djevojčica me cijelo vrijeme vožnje nešto ispitivala. Razumjela sam pojedine riječi slične španjolskim, pa sam joj odgovarala koliko sam mogla. Najprije smo prokomentirale njene plišane igračke, zatim smo prešle na crteže koje je držala u ruci, a onda je počela s ozbiljnijim pitanjima koja je uporno ponavljala ali ih ja više nisam razumjela. Nešto mi je uspjela prevesti njena mama, a ostalo smo se jedna drugoj smješkale, pri čemu malenoj radoznalici nije bilo jasno zašto joj više ne odgovaram. Kada smo stigli do alberge, djevojčica me pitala da li je to naša kuća. Potvrdno sam joj odgovorila i izašli smo iz auta. Onda se Elena sjetila da nemamo ključ. Nakon što je ponovo nazvala pitati prijateljicu, vratila nas je u auto i odvezla ulicu dalje do lokalnog kafića. Ponovo me Maria Clara pitala da li je tu moja kuća. Ovdje smo platili albergu i konačno dobili ključ. Zahvalili smo Eleni na pomoći, rekavši joj da je ona naš Camino anđeo. I bila je jer ju nam je Bog poslao kada nam je bila potrebna. Dok smo se slikali na rastanku, preslatka Marie Clare vikala nam je na engleskom: "Let's go!".
I otišli smo u našu prvu pravu općinsku albergu na ovom Caminu. Stvarno je posebna, u starom tornju sa satom (Torre do Relogio). Svako malo sat je otkucavao vrijeme, dok smo polako, nakon dugog napornog dana, puni zahvalnosti na svemu što smo proživjeli, ušuškani svatko na svom krevetu tonuli u san.
(Biljana Miložić)
