Nima

Nedjelja je i upitno je što i gdje možemo očekivati. Iskoristili smo prvu priliku za doručak u prvom mjestu s otvorenom pekarnicom. I to je bilo to. Dalje nigdje ništa nije radilo, nismo mogli popiti kavu niti dobiti pečat.

U Coimbru smo stigli prerano za ući u smještaj, pa smo se s ruksacima motali po starom gradu i skoristili priliku za ručak.

Pansion preko puta crkve istog imena bio je otvoren. Ondje nas je dočekao ljubazni mladić koji nas je rado primio u smještaj prije vremena za prijavu. Nakon uobičajenih pitanja odakle smo i imena i prezimena koja su svima ovdje komplicirana za izgovor, počinjemo razgovor. Zove se Nima i stigao je prije godinu i pol iz Nepala. Odlično govori engleski jer ga je učio u privatnoj školi. S portugalskim još nije na "ti", ali polako ga savladava. U početku mu je bilo dobro, imao je određena prava i poštovani su ga kao sposobnog i marljivog djelatnika.

S vremenom, bolje rečeno s političkim previranjima, sve se promijenilo. Nova vlast nije naklonjena strancima iz neeuropskih zemalja, tako da se i Nima baš ne osjeća ugodno. Pričali smo s njim o razlikama u životu u Europi i Nepalu, o kulturi, običajima, religiji i politici. Zanimljiv je, sve ga zanima i slični smo po toj djetinjoj radoznalosti. Kaže da je puno njegovih prijatelja otišlo za poslom u Hrvatsku i da ih planira jednog dana posjetiti. Toliko smo se raspričali da nam je zaboravio lupiti pečat. Ispričava se uz osmijeh koji mu cijelo vrijeme nije silazio s lica. Nije to bio osmjeh po službenoj dužnosti, on je jednostavno takva osoba. Bilo nam je drago otškrinuti vrata u neki drugi, nama nepoznat svijet. Sigurna sam da ćemo od sada drugačije gledati na Nimine zemljake kada ih sretnemo na ulicama našeg grada.

 

Predivna Coimbra

Gledala sam je u emisiji o Portugalu i znala da ću je jednoga dana posjetiti.

Coimbra je predivan povijesni grad na brdu iznad rijeke Mondego, poznat po jednom od najstarijih sveučilišta u Europi i bogatoj kulturnoj baštini.

Sveučilište osnovano 1290. godine s jednom od najljepših baroknih knjižnica na svijetu ostavilo nas je bez daha, što zbog mnoštva strmih stepenica i uličica koje do njega vode, što zbog njegove neopisive ljepote. Nismo se mogli maknuti odavde! S vidikovca Torre da Universidade puca pogled na cijeli grad i rijeku. Divno je što trećinu grada čine upravo studenti ovog sveučilišta i ima ih ovdje sa svih strana svijeta. Oni Coimbru čine vječno mladom.

Nedaleko njega su stara (iz 12. stoljeća) i nova (iz 17. stoljeća) katedrala. Obišli smo ih obje, u jednoj smo sreli biskupa nakon svete mise, a u drugoj došli na svetu misu koja je bila u tijeku. Prošetali smo starim dijelom grada, obišli crkvu Santa Cruz, divili se mnogobrojnim spomenicima i skulpturama, osjetili bilo grada. Po mnogočemu me grad podsjeća na Salamancu i Santiago de Compostelu.

Sve je nekako živo, u pokretu, pulsira dok u blagom kontrastu stare građevine stoje i odolijevaju vremenu.

Coimbra je ispunila sva moja očekivanja. Znam da ću joj se vratiti jer ostalo je još puno toga za otkriti. Teško je toliko ljepote ugurati u samo jedan dan malog hodočasnika.

Život je lijep! Bogu hvala!

(Biljana Miložić)