Lijepom planinskom stazom
Danas smo se planina i mi baš voljeli, štoviše, ovo nam je bila najljepša dionica na ovoj Camino ruti. Makadamske i šumske staze odvele su nas iz Alvaiázera u planine Serra de Alvaiázere, čije nadmorske visine od šestotinjak metara nisu impozantne, ali su pogledi na okolne doline divni. Čudesna simfonija zvukova, boja i mirisa obuzela me u potpunosti i osjetila sam čistu lakoću postojanja. Čak se ni na molitve nisam mogla skoncentrirati - priroda je okupirala svu moju pažnju. Živjeti u trenutku, u potpunosti ga proživjeti...Toliko nam to svima nedostaje!
Cvrkut ptica, cvrčanje cvrčaka, mirisi bora, eukaliptusa pa smilja, plavilo neba i zelenilo trave i drveća učinilo je da moje misli budu lake poput pera.
To mi je baš trebalo, jedan potpuni reset zbog kojeg žudim za Caminom. Isprazniti se da bih se mogla ponovo napuniti.
Imam osjećaj da tek od ovog dijela Puta počinje pravi Camino. Susrećemo sve više hodočasnika koji hodaju u suprotnom smjeru, prema Fátimi. Jedna od njih je i Njemica Judith, koja je jednostavno pozdravila, zastala i tako smo započeli priču. Nije joj ovo prvi Camino, ali joj je u ovom trenutku života potreban da se ponovo sastavi. Razmjenjujemo iskustva prethodnih Camina, dodirujemo se svojih života... Čini se da je uvijek lakše pričati o sebi nekom potpunom strancu. Imala sam priliku malo ponoviti njemački jezik, ali nekako mi iz navike prvo dolaze engleske riječi. Pita me Judith da li sam profesorica njemačkog i engleskog jezika, na što se samo nasmijem. Podružili smo se dobrih pola sata, onako usput, u prolazu. Šteta što ide u suprotnom smjeru pa se više nećemo sresti. Poželjeli smo joj sreću uz nadu da će na ovom Caminu pronaći ono što traži i dobiti odgovore na pitanja. Svi ih dobiju!
Alberga donativo i pas hodočasnik
Stigli smo u malo mirno selo Alvorge s bijelim kućama i kamenim ulicama koje me neodoljivo podsjećaju na planinski sela kakva smo viđali hodajući kroz Andaluziju.
Željeli smo stići baš ovamo, u crkvenu albergu donativo. Spavanje u crkvenim albergama nam je najdraži od svih smještaja jer u njemu najbolje osjetimo duh Camina. Zato smo pred kraj malo ubrzali tempo, nadajući se da ćemo uhvatiti dva od ukupno deset ležaja s koliko ova alberga raspolaže.
Kada smo zajapureni stigli do odredišta, ondje su već bila četiri hodočasnika i jedan pas. Društvo je bilo glasno i razdragano nas pozdravilo kada smo pitali ima li još dva slobodna kreveta. Simpatični Španjolac s dredloksima ispod šešira koji se stavio u ulogu domaćina odmah nas je ponudio pićem. Biramo hladnu vodu jer smo pomalo gladni, pa nikakav alkohol ne dolazi u obzir. Svi međusobno pričaju na francuskom jeziku i to vrlo glasno. Jedino pas imena Tupac mirno leži na podu, hladeći se na pločicama. Upravo su ručali pa i nas nude ostatkom salate s tunjevinom.
Najprije smo pogledali albergu koja je jednostavna (mala kuhinja s blagovaonskim stolom, spavaonica s pet kreveta na kat (svaki je pregrađen tako da izgleda kao boks) i kupaonica s tuševima i toaletima (ima čak i kupaonica za invalide). Sve je jako uredno i vidi se da je ovdje svaki hodočasnik dobrodošao. Odabrali smo boks odmah na ulazu u spavaonicu, kako bismo imali više zraka. Na naše veliko iznenađenje, čekale su nas i čiste pamučne plahte.
Odlučili smo otići do seoske trgovine dok nam se još da, pa onda objedovati. Nasmiješeni Španjolac nam uslužno donosi zdjelu sa salatom, ponovo nudeći vino ili pivo. Njegov tamnoputi prijatelj Francuz vlasnik je psa. Njih trojica krenuli su na Put iz Francuske još prije sedam mjeseci. Spavali su posvuda, najviše vani. Kažu da je Tupac postao pravi hodočasnik iako mu ponekad bude dosta tolikog hodanja. Drag je, miroljubiv i svakom prilazi. Ostao je miran i dok su Francuzi glasno pjevali i pričali, a noćas sam ga samo nekoliko puta čula da je uzdisao i čudno se glasao. Vjerojatno je i on, baš poput nas, dvonožnih hodočasnika, sanjao o danu kada će stići na cilj.
Bom Caminho svim hodočasnicima!
(Biljana Miložić)
