Poučeni jučerašnjem iskustvom i ponovnim visokim temperaturama, danas se odlučujemo pokrenuti u samo svitanje. Odmah poslije crkve (ispod koje je alberga) put vodi asfaltnom cestom prema brdima. Vani je odlično, svježe je i oblačno, taman se razdanilo tako da nam hod uzbrdo i nije neki preveliki napor. Moram priznati da mi je današnja staza najljepša do sada kako hodamo Portugalski put. Svugdje oko nas šuma, ptičice pjevaju a pogled 360° kao u nekom dokumentarcu o prirodi. Prvi usponi i nisu tako teški jer smo svježi i odmorni tako da se kilometri samo slažu. Znamo da na pola puta ima veće mjesto gdje možemo popiti kavu, doručkovati i lupiti pečat (obavezno dva pečata svaki dan). Brzo smo prevalili tih prvih desetak kilometa i stali u lokalnom restoranu doručkovati i popiti kavu. U ponudi su i domaći sirevi, namazi, pekarska proizvodi... ništa nam ne treba jer smo si napravili sendviče dan prije a i nosim trešnje koji nismo jučer pojeli.
Udarili smo pečat i tjeramo dalje dok sunce ne ojača pa nas ponovo počne pržiti. Konačno malo ravnog, hodamo između polja na kojima ljudi uzgajaju povrće. Hodamo poljem između velika dva brda. Nekad je tu postojala i rijeka ali je sad više nema (presušila je), vide se samo ostaci nekadašnjeg korita. Milina za hodati jer su to široki prašnjavi putovi i ima dosta drveća okolo tako da ima i puno sjene. Blago se uspinjemo i nastavljamo uskom kozjom stazom. Vrlo je zaraštena i ne možemo koristiti štapove za hodanje. Posebno sam oprezan (hodam u kratkim hlačama) jer u travi ima dosta mladih loza kupina koje, ako ih ne vidim na vrijeme, često znaju ostaviti podsjetnik na to koliko su oštre i bodljikave. Usput nailazimo na parcelu na kojoj se nalazi donativo, ima hladne vode, kave, jabuka, nekoliko hamoka za umorne hodače. Stajemo na par minuta da vidimo što sve ima, opalimo par fotki i nastavljamo dalje. Ponovo se uspinjemo ne baš lijepom stazom jer ima dosta kamenja, stijena na tlu koje se mora oprezno zaobilaziti ali i sitnog šljunka koji bi nas mogao povesti i začas može doći do ozljede. Ovo je baš planinarska staza i naše Merellice nisu za to namijenjene, tu pomažu jedino gojzerice. Oprezni smo kod spuštanja zato što ima dosta sipora (sitnog kamena na koji se često zna poskliznuti). Vidimo prve kuće i veliki objekat koji nas podsjeća na neko industrijsko postrojenje. Opet oštar uspon, srećom ne traje dugo (par stotina metara) i dolazimo do muzeja - restorana koji se nalazi u sklopu starog rimskog grada koji se tu nalazi. Vidimo puno turista (organizirana tura) pa nam nije sad napeto to ići vidjeti a kamoli se gurati u mnoštvu. Uskoro stižemo u prelijepu albergu (u sklopu koje je i bazen), idemo ostaviti stvari pa do mjesta da vidimo što nam ono ima za ponuditi, vidjeti i probati.
(Ivica Miložić)
